Prof. Radman: Rad na monografiji II. gimnazije produžio mi je život
Ne sjećamo se posjećenijeg predstavljanja neke knjige u Osijeku od onog monografije "II. gimnazija Osijek (1917. - 1992.)", autorice mr. sc. Ljube Radman, koje se zbilo u petak uvečer u svečanom foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, gdje nisu stali svi stolci kojima raspolaže ova kuća, pa je dio publike, koju su najvećim dijelom činili bivši učenici i kolege ove dugogodišnje profesorice II. gimnazije, stajao ili sjedio na stubama.
U svojoj recenziji ove vrijedne publikacije u izdanju Ogranka Matice Hrvatske Osijek izv. prof. dr. sc. Irena Vodopija napisala je: "Školsko iskustvo svi imamo u svojim sjećanjima. Dio toga zadržali smo u fragmentarnim uspomenama, a mnogo toga otišlo je u zaborav". Prkoseći zaboravu prof. Radman napisala je djelo koje je "značajan prilog rasvjetljavanju povijesti osječkog školstva", ocjenio je drugi recenzent, dr. sc. Sergej Filipović.
Riječ je o povijesti II. gimnazije koja je nastala 1917. godine kao Ženska realna gimnazija te kao takva neprekidno djelovala do kraja Drugog svjetskog rata kada postaje mještovita gimnazija te mijenja ime u Gimnaziju "Sare Bertić" prema poznatoj antifašistkinji koja je ubijena u Osijeku 1941. godine, a također je bila učenica i maturantica Ženske realne gimnazije. Gimnazija "Sara Bertić" djeluje do 1977. godine kada se sve tri tadašnje osječke gimnazije ujedinjuju u Centar za usmjereno obrazovanje i tako djeluju do 1992. godine kada se ponovno formiraju gimnazije.
Nakon uvodnog, vrlo dojmljivog glazbenog nastupa učenika Glazbene škole Franje Kuhača, riječ je prvi uzeo glavni urednik monografije Dragutin Katalenac, također jedan od bivših učenika prof. Radman.
"Monografija govori o povijesnim činjenicama, međutim, na tome se ne zaustavlja, ona ima i dragocjene priloge kao što su popisi svih ravnatelja, profesora, maturantica i maturanata u razdoblju kojim se bavi, a zadnji dio knjige posvećen je istaknutim profesorima i maturantima, uz napomenu autorice kako zbog ograničenog prostora nisu mogli biti navedeni svi oni koje je inicijalno željela spomenuti", rekao je uvodno Katalenac koji je otkrio kako je surađujući s profesoricom Radman osjećao veliki respekt, ali i dozu straha, s obzirom da je i sam bio jedan od njezinih učenika.
"Odmah sam shvatio da je riječ o vrlo studioznom rukopisu na kojem je profesorica dugo radila, rukopisu koji na sveobuhvatan način prikazuje povijest II. gimnazije. Profesorica Radman je prilikom svakog od naših razgovora iznosila mnogobrojne podatke, od kojih nisu svi mogli ući u monografiju, podatke koji su se ticali činjenice da je i sama bila maturantica, a po završetku Učiteljskog fakulteta i dugogodišnja profesorica, a jedno vrijeme i ravnateljica te iste gimnazije, dakle, osoba koja je zlatni dio svog života utkala u povijest II. gimnazije. Prema tome, bilo je jako puno podataka, anegdota i sjećanja vezanih uz II. gimnaziju, no naravno da se ova monografija nije gradila samo na tome, ona se gradila i na svim dostupnim dokumentima koji su vezani uz II. gimnaziju. Kako je riječ o gimnaziji koja se često selila te djelovala u zahtjevnim povijesnim vremenima, dio se njezine arhive zagubio te je sve to trebalo ponovno objediniti. Kao i ustanove koje čuvaju memoriju ovog grada, sve je to naša profesorica dobro proučila i kroz njezinu težnju da monografija nastala je ova knjiga. Ona je jedinstvena i po tome što predstavlja prvu monografiju neke od triju osječkih gimnazija. Samo Gimnazija "Sare Bertić", odnosno II. gimnazija Osijek ima svoju monografiju, a ima ju zahvaljujući magistri Radman", rekao je.
Autorica se dugo bavila poviješću osječkih gimnazija, objavljen je njezina knjiga Gimnazije u Osijeku, a pisala je i o Učiteljskoj školi, no o II. gimnaziji pisala je s posebnom emocijom. Naime, osim što je bila njezina učenica, prof. Radman po završetku studija komparativne književnosti i engleskog jezika u II. se gimnaziju vratila kao profesorica te je u njoj provela čitav radni vijek. U mirovini je od 2002. godine, no kao što vidimo, nije mirovala te je u 88. godini života, unatoč zdravstvenim tegobama, uspjela ostvariti još jedan značajan doprinos kulturi našeg grada.
"Zanimalo me je osječko školstvo još od vremena kada sam izrađivala svoj magisterij i kada me poznati profesor, povjesničar umjetnosti i muzeolog dr. Antun Bauer zainteresirao za to područje. Pišući o II. gimnaziji pisala sam ne samo na temelju arhivske građe nego i vlastita iskustva. Zašto mi je važna ova knjiga i zašto sam se toliko posvetila II. gimnaziji? Prvo, bila sam njezina učenica, drugo, željela sam pisati o njezinim poznatim profesorima i učenicima. Prostor mi je bio ograničen na njih 50-ak, no ja sam imala puno veći popis maturanata i profesora koji su zaslužili mjesto u knjizi, stoga neka mi oproste svi koje sam izostavila. Kako sam se razbolila i teže dolazila do tih osoba i podataka o njima, taj je zahtjevni dio knjige zasluga urednika Katalenca", rekla je autorica.
Monografija je, dodala je, trebala izaći i ranije no sve je usporilo njezino zdravstveno stanje.
"Radila sam i bolesna, i dalje sam pisala, a ovu knjigu neobično cijenim i drago mi je što je objavljena, jer ona mi je produžila život, dala mi je smisao", zaključila je riječima koje su izazvale duboke emocije prisutnih.
