Mađarska revolucija je primjer hrabrosti i nemirenja s diktaturom i jednoumljem
Podizanjem mađarske zastave s rupom, simbolom Mađarske revolucije iz 1956., na osječkom Trgu Ante Starčevića, a potom i polaganjem vijenaca kod spomen-ploče podignute u znak prijateljstva hrvatskog i mađarskog naroda na pročelju vile Pauline Hermann, danas poznatije kao dvorac Mačkamama, u kojoj su mnogi Mađari 1956. pronašli utočište, u srijedu je obilježen jedan od najvažnijih datuma u mađarskoj povijesti, koji je ujedno i mađarski nacionalni praznik.
Podsjetimo, Mađarska revolucija 1956. godine naziv je ustanka protiv sovjetske prevlasti i za liberalizaciju društva od komunizma, koji je trajao od 23. listopada do 10. studenog 1956. Vođa pobune bio je mađarski premijer i reformist Imre Nagy, a nakon krvavog sloma revolucije oko 250 tisuća Mađara bilo je prisiljeno napustiti domovinu. Njih 20 tisuća pronašlo je utočište na području tadašnje Jugoslavije, a mnogi i u slavonskim gradovima. Jedno od utočišta bila je i vila Pauline Hermann.
Predsjednik Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Osijeka Tibor Santo istaknuo je kako je riječ o jednom od najvažnijih događaja u povijesti Mađarske. “Ta je revolucija u ono vrijeme bila primjer u Europi da se ne treba pomiriti s diktaturom, jednoumljem i komunističkim terorom. Druge zemlje koje su bile u istočnom bloku nisu imale tu ‘kuražu’, tako da je mađarski narod pokazao karakter, a tako je i hrvatski narod pokazao da drži do prijateljstva i pomaže prijatelju u nevolji, na što su mu jednakom mjerom 1991. godine uzvratili Mađari kada su prihvatili hrvatske izbjeglice. Mi koji smo pripadnici mađarske manjine ovdje, kao i pripadnici hrvatske manjine u Mađarskoj, služimo tome da te veze učvršćujemo i održavamo te budemo poveznica i most među našim narodima”, poručio je Santo.
“U ovoj vili mnogi su Mađari 1956., pa i u vremenu nakon toga, pronašli utočište od progona komunističkog terora. Brojne paralele mogu se povući između Mađarske revolucije iz 1956. i progona mađarskog stanovništa s onim što je hrvatski narod proživljavao u godinama nakon toga. Kako su Osječani 1956. široka srca primili Mađare u svoj grad, tako su brojni Hrvati pronašli utočište u Mađarskoj u vrijeme Domovinskog rata. Riječ je o bratstvu koje, između ostalog, počiva i na pomoći u nevolji”, poručio je Vladimir Ham, izaslanik Grada Osijeka.
Saborski zastupnik mađarske manjine Robert Jankovics istaknuo je kako je riječ o najslavnijim danima mađarske povijesti 20. stoljeća. “Mi danas, osim što se prisjećamo junaka revolucije, prisjećamo se i prijateljstva dvaju naroda”, rekao je Jankovics.
