Broj beskućnika u Hrvatskoj iz godine u godinu raste, i to posebno u velikim gradovima, Zagrebu, Splitu i Rijeci, gdje to postaje i ozbiljan društveni i socijalni problem. Iako među ove gradove neki svrstavaju i Osijek, ljudi koji se bave problemima osoba bez stalnog prebivališta i adrese kažu nam kako broj beskućnika u gradu na Dravi već nekoliko godina stagnira. Točna evidencija broja beskućnika u Hrvatskoj ne postoji i zbog njihove "nevidljivosti" u društvu, no prema podacima udruga i institucija koje se time najviše bave, broj se beskućnika u našoj zemlji kreće od 500 do 2000 osoba.

Razlozi beskućništva

Obiteljske nesuglasice, siromaštvo, gubitak posla, različiti oblici ovisnosti, nedostatak pristupa obrazovanju i socijalnoj zaštiti te mentalne bolesti najčešći su razlozi beskućništva.

Na istoku je Hrvatske jedino prihvatilište za beskućnike Caritasov Centar za prihvat beskućnika u Osijeku, u Strossmayerovoj ulici 58. Pokrenut je u suradnji Grada Osijeka i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije prije točno 25 godina, odnosno 1999. godine. Kapacitet je prihvatilišta 24 kreveta, od čega su dvije spavaonice sa po deset kreveta za muškarce i jedna ženska spavaonica s četiri kreveta. Korisnici, kojih je trenutačno deset, u prihvatilištu imaju osiguran 24-satni boravak, tri obroka koja se pripremaju u Caritasovoj Pučkoj kuhinji u Gupčevoj ulici, prenoćište i mogućnost održavanja osobne higijene te odjeću i obuću.

Kroz Centar je u četvrt stoljeća njegova rada prošlo 427 korisnika, kaže nam Mišo Lukačević, voditelj Caritasova Centra za prihvat beskućnika Osijek, napominjući kako najveći dio rada snosi Đakovačko-osječka nadbiskupija.

- Imamo četiri stalna djelatnika i tri zaposlenika po projektu. Važan je i kontinuiran doprinos Grada Osijeka, koji se od početka pokazao kao partner i sudjeluje u tim izdacima. Tu su još Ministarstvo kroz projekte, drugi donatori i župe Đakovačko-osječke nadbiskupije - kaže Lukačević.

Naglašava također kako im je osnovni cilj maknuti čovjeka s ulice, da ima krov nad glavom i da mu se zadovolje osnovne ljudske potrebe za hranom, smještajem, odjećom i higijenom.

- Drugi nam je cilj da kroz naše programe resocijalizacije i davanje probudimo njihove potencijale i talente, da se mogu ponovno uključiti u društvo i voditi samostalan život. Nekakav bi ideal bio da oni kao punopravni članovi društva mogu pomagati drugima. Naravno da se taj drugi cilj ne može ostvariti preko noći i nije lak jer ti ljudi imaju svoje priče, često teške i tragične, praćene problemima s alkoholom, drogom, anksioznošću, strahovima, a vrlo često i sve to u kombinaciji. Trudimo se da pomognemo kako bi pobijedili te negativne strane i kako bi mogli izići u društvo spremni za samostalan život - poručuje voditelj osječkog Centra za prihvat beskućnika.

Korisne radionice

Resocijalizacija korisnika bazira se na različitim radionicama.

- Imamo informatičke radionice gdje korisnici uče rad na računalu, pisanje zamolbi i prijava za posao, odnosno te su radionice praktičke naravi i mogu im biti jako korisne. Sada imamo zdravstveno-terapeutsku radionicu, kroz koje korisnici mogu napraviti nešto korisno za zajednicu, za prostor u kojem žive, imamo povišene gredice gdje mogu nešto i posaditi. Tu su i kreativne radionice dramsko-glazbene, likovne… Provode ih stručni suradnici, odgojitelji, socijalni pedagozi i psiholog. Nastojimo im pružiti stručnu pomoć jer smo mi u Caritasu svjesni svojih ograničenja, stoga angažiramo i vanjske suradnike - ističe Lukačević, dodajući da u prihvatilištu ostaju sve dok se ne stvore uvjeti za odlazak ili dok sami ne prekrše Pravilnik o kućnom redu.

U 25 godina rada Centra bilo je 20-ak kršenja pravila Centra kojima je reguliran kućni red i smještaj korisnika.

- Kada doista jako prekrše pravila ponašanja unutar Centra, onda im slijedi trajna zabrana, što znači i trajno ograničenje smještaja. Posljednja je trajna zabrana dodijeljena ove godine - istaknuo je Lukačević.

Caritasov Centar za prihvat beskućnika u samim je počecima svoga rada imao od dva do tri korisnika i nije bilo cjelodnevnog boravka, nego samo prenoćište - prisjeća se Olivera Balatinac, koordinatorica Caritasova Centra.

- Bilo je 20 kreveta, nije bilo potrebe za ženskom sobom, nego je tek poslije, 2009. godine, nadograđena ženska soba s četiri ležaja. Od 2006. povećava se broj korisnika i javlja se potreba za pojačanim radom s njima. Više nije dovoljno samo organizirati dežurstva nego se javljaju populacije koje traže resocijalizaciju, pomoć stručnih osoba da ih se vrati na pravi put. Tada je uvedena novost da se od listopada do travnja može boraviti cjelodnevno u prihvatilištu, a od travnja do listopada ostalo je samo noćenje. U razdoblju cjelodnevnog boravka s korisnicima su se provodili programi resocijalizacije sa stručnim suradnicima, što se pokazalo jako dobrim - ističe Balatinac.

Od 2015. godine resorno ministarstvo prepoznaje rad Caritasa ističući kako je Caritas jedna od organizacija koja je najposvećenija borbi protiv siromaštva i socijalno štićenih osoba te otvaraju natječaj i za financiranje programa crkvenih institucija.

- Ulazimo u projekt koji je financiralo Ministarstvo, koji je trajao samo godinu dana, ali se unatoč tome pokazao uspješnim. Nakon toga Ministarstvo otvara trogodišnji natječaj i oni traju do danas. Trogodišnji se programi vežu jedni na druge i mi dobivamo sredstva i zapošljavamo osobe kroz taj projekt. Prihvatilište od 2016. godine radi 24 sata tijekom cijele godine. Korisnici od tada više nisu morali odlaziti van, nego ostaju u toplom i na sigurnom. Sada smo u trećem trogodišnjem programu "Vratimo vjeru u bolje sutra" - kaže koordinatorica Centra.

Prema njezinim riječima mlađi koji dođu u dobi od 30 do 35 godina odlaze ranije, jer ih se pretežito usmjerava na sezonu koja, u pravilu, dobro završi.

- Pet korisnika koji su otišli u svibnju u sezonu još se ne javlja. Očekujemo da će možda još prezimiti u prihvatilištu. Od sadašnjih deset korisnika jedna je osoba u prihvatilištu od 2009. godine, a dvoje je korisnika ovdje punih deset godina - otkriva Balatinac.

Sudbine Zorke i Roberta

Svoj mir i duševno zadovoljstvo u prihvatilištu od ožujka prošle godine našla je 51-godišnja Zorka.

- Doista se ovdje osjećam jako dobro, imam sve što mi je potrebno, topli dom, hranu, odjeću i svoj krevet - kaže Zorka, koja se ne želi prisjećati stvari zbog kojih je postala beskućnica.

Kaže da uvijek odrade ono što je potrebno i što im zadaju zaposlenici.

- Nisu to nikakvi teški poslovi, održavamo čistim naše spavaonice, sadimo malo i zabavljamo se. Kada je lijepo vrijeme, odem u grad, šetam i tako mi prolaze dani ovdje - priča Zorka naglašavajući pri tome da je ta sigurnost koju ima ovdje za nju neprocjenjiva. Iznimno je zahvalna svim zaposlenicima, ali i svima ostalima koji na bilo koji način pomažu Centru da može pomoći ljudima koji se nađu u potrebi.

Sličnu priču ima i 47-godišnji Robert, koji je u prihvatilištu od kolovoza 2023. godine.

- Sudjelujemo u svemu, radimo, pomažemo, imamo raspored redarstva koji moramo poštovati. Imamo tri obroka dnevno, čistu odjeću dobijemo iz donacija i sigurno prenoćište. To je dovoljno, ne moramo strahovati da ćemo noću morati biti na ulici - kaže.

Dodaje kako se samo treba držati pravila i da nikakvih problema neće biti.

- Doručak je od 7 sati, poslije možemo otići u grad. Uglavnom odem do tržnice, gdje sretnem pokojeg znanca. Moramo se vratiti do 21.30 jer se u 22 sata zaključavaju vrata prihvatilišta. Dobro je ovdje, ali se nadam da ću jednog dana otići svojim putem i da ću se moći brinuti o sebi - poručuje Robert.