Stjepan Kadović: Svojom izložbom uspoređujem sudbinu dinosaura i industrijske baštine našeg grada
Poput muzeja koji čuvaju kosti najvećih životinja koje su ikad hodale Zemljom, Kadović u svojoj kolekciji čuva “kosti” jedne od najpropulzivnijih industrija na ovim prostorima
U okviru SEDECO festivala 2024., kao glavna (a ove godine i jedina) manifestacija u izložbenim aulama u prizemlju i na katu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek postavljena je izložba "Izumrla industrijska baština Osijeka" autora Stjepana Kadovića, koju je moguće pogledati do 12. listopada, u radno vrijeme Knjižnice.
Predstavio 150 tvornica
Kao strastveni kolekcionar i zaljubljenik u povijest Osijeka, Kadović u okviru SEDECO festivala već desetak godina na istom mjestu postavlja tematske izložbe koje svjedoče o bogatoj kulturnoj i industrijskoj baštini Osijeka. Ponekad izlazi i izvan tih okvira, pa smo tako prije nekoliko godina imali priliku vidjeti njegovu kolekciju Disneyevih igračaka, najveću u zemlji i jednu od najvećih u svijetu. Ovom se prigodom vraća osječkoj industriji, koja je doživjela istu sudbinu kao i dinosauri, što autor nimalo suptilno sugerira i plakatom izložbe. Poput muzeja koji čuvaju kosti najvećih životinja koje su ikad hodale Zemljom, Kadović u svojoj kolekciji čuva "kosti" jedne od najpropulzivnijih industrija na ovim prostorima.
Izložba je podijeljena u dva dijela. Prvi se odnosi na povijesni, kronološki pregled razvoja tvorničke proizvodnje u Osijeku na devet opisnih plakata. Predstavljeno je gotovo 150 većih i manjih tvornica u razoblju od 1824. (kada je utemeljena najstarija, Osječka tvornica koža) pa do 1970-ih, kada su osnovane neke prehrambene i tekstilne tvornice. Tek krajem 19. stoljeća, uz brojne obrte i manufakture, u Osijeku se počinju razvijati tvornice male i srednje veličine, u kojima se uvodi automatizacija i linijska masovna proizvodnja, koja zamjenjuje manufakturni ručni rad. Broj radnika u tim tvornicama nije bio velik, prosječno je u tadašnjim tvornicama radilo od 10 do 20 radnika te od dva do pet činovnika. Od tvornica s većim brojem radnika 1910. godine postojale su Šibicara (317 radnika) i Šećerana (252), koje su činile gotovo trećinu ukupno zaposlenih radnika na području Osijeka. Veći razvoj tvornica započinje u godinama nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Jugoslaviji, kada je Osijek dugo bio drugi grad po industrijskoj razvijenosti (kapacitetima, broju zaposlenih, izvozu...), odmah iza Maribora, a ispred Beograda i Zagreba. Drugi, jači razvoj slijedio je nakon Drugog svjetskog rata, u Jugoslaviji, a treći 1960-ih i 1970-ih, u okviru IPK-a Osijek.
Autor obrađuje uglavnom tvrtke primarnih djelatnosti, odnosno klasične tvornice, koje proizvode materijalne proizvode, što znači da ostala poduzeća nisu predmet izložbe, te će biti predstavljena na nekoj drugoj izložbi.
“Svaka tvornica obrađena je vodeći računa o tri aspekta. To je u prvom redu višegodišnja tradicija tvornica. Primjera radi, da Kožara nije likvidirana, a njezina imovina rasprodana, ove bi godine slavila 200 godina postojanja. Veliku su tradiciju imale i druge tvornice koje više ne posluju: Drava - tvornica žigica (147 godina), Mobilia (122), Šećerana (116), ali i tvornice koje do danas nisu prestale poslovati, ali se nalaze na drugim lokacijama. Riječ je o Pivovari Osijek (168 godina), Saponiji (130) i Kanditu. Drugi su aspekt izložbe njihovi brendovi, grupni ili pojedinačni, koje su sve tvornice imale diljem bivših država, a neke i u inozemstvu, kao što su Frio, Pjenušavi Bin, Moto, Bobi, Tref i dr. Treći je aspekt sačuvana industrijska nepokretna, ali i pokretna baština", pojašnjava Kadović.
Na njegovoj su izložbi prezentirani pozitivni primjeri iskorištenja stare industrijske infrastrukture, ali i oni negativni, od neiskorištavanja i devastacije do konačnog rušenja.
“Nažalost, tih je potonjih najviše, jer su mnoge tvornice srušene kako bi se izgradili trgovački centri ili stambena naselja. Na izložbi prezentiram i stambenu baštinu, koju su izgradile navedene tvornice za potrebe svojih činovnika i radnika. Razlozi propadanja navedenih tvornica su različiti, od tvornice do tvornice. No uglavnom je riječ o tome da su vlasnici tvornica bili nepodobni u novim državama, te su im one oduzimane i dane na upravljanje nestručnim i nekvalificiranim osobama koje su bile po volji novoj vlasti. To je bio slučaj u NDH, kada su tvornice oduzimane Židovima, u Jugoslaviji, kada su nepodobnima označeni industrijalci njemačkog podrijetla, kao i svi oni koje se teretilo za "suradnju s okupatorom". U Hrvatskoj su u ladicu nepodobnih dospjeli gospodarstvenici zbog,nepodobne' nacionalnosti ili oni s iskaznicom SKJ", reći će Kadović, koji dodaje kako je posebno zanimljiva sudbina koju su osječke tvornice doživjele u vrijeme i nakon Domovinskog rata.
“Tada su neke tvornice pod izgovorom zastarjele tehnološke opreme, stvaranja gubitaka i nedostatka tržišta dovedene do likvidacije, a potom su srušene do temelja kako bi se njihova atraktivna zemljišta prodala trgovačkim lancima. Neke su tvornice nestale još u bivšoj Jugoslaviji za potrebe gradnje stambenog naselja (Metal) ili hotela (Pivovara), ali su preseljene na nove lokacije, na periferiju grada. Neke tvornice nepovratno su srušene u savezničkom bombardiranju 1944. godine (Mlin Engelhardt, Pivovara Bauer, IPOIL), a neke su pripojene drugim tvornicama slične branše, te su se onamo preselile (Metal, Borovikl). Danas industrijska baština Šibicare, Kožare i OLT-a propada jer se u prostorima tih tvornica godinama ništa ne događa. Svakom dobronamjernom posjetitelju izložbe ostavljam slobodu da sam odgovori na pitanje je li baš moralo biti tako", kaže Kadović.
Škakljiva tema
Na kraju je želio pojasniti dizajn plakata izložbe, koji podsjeća na onaj za popularni film Jurski park.
“Želio sam napraviti usporedbu dinosaura i industrijske baštine našeg grada, a time i poveznicu između dva dijela izložbe, onog opisnog i materijaliziranog, s predmetima iz vlastite kolekcionarske zbirke. Iako su dinosauri bili većinom grabežljivci, te različite veličine i snage, činjenica je da su davno izumrli, manji prije, veći poslije, a jedini su dokaz o postojanju tih divovskih bića danas njihove kosti pohranjene u muzejima. Na isti sam način želio predstaviti 'kosti' osječke industrijske baštine, koje su jedini materijalni i opipljivi dokaz o postojanju mnogih osječkih tvornica, koje ili više ne postoje ili su nastavile rad na nekim drugim lokacijama pod nekim novim vlasnicima. Usporedba dinosaura i osječkih tvornica temelji se na izumiranju, što znači da se većini tvornica danas ne može odrediti lokacija postojanja, a njihovih je kostura i kostiju sve manje", kazuje Kadović.
Dio tih sačuvanih "kostiju" osječke industije može se vidjeti na izložbi. Riječ je o raznim upotrebnim predmetima, ambalažama, reklamnim predmetima i tablama, memorandumima i plakatima iz Kadovićeve bogate kolekcije, kao što su bicikl tvornice Papuk, ledenica tvornice Julija Schuberta, stolarski alat i namještaj Tvornice Povischill i Mobilije, staklena ambalaža pivovara Bauer i Šeper, reklamni plakati Frigisa i Osječanke, reklamne emajlirane table Schichta, fotografija manekenke s Radionove reklame te mnogi drugi zanimljivi predmeti većih i manjih tvornica.
“Izložbu sam pripremio isključivo volonterski, bez pokrovitelja, jer je tema škakljiva. Komentari su isključivo moje mišljenje i rezultat su osobnog rada u nekim tvornicama i razgovora s bivšim zaposlenicima pojedinih tvornica, kao i proučavanja povijesnog razvoja osječkih tvornica. Zahvaljujem organizatoru, koji mi je ustupio prekrasan prostor za postavljanje ove vrlo zahtjevne izložbe, kao i kolegama kolekcionarima, koji su posudbom svojih predmeta pomogli da se zaokruži retrospektiva osječke industrijske baštine. Zbog prevelikog broja eksponata, a ograničenog prostora izabrao sam najbolje predmete. Nadam se da će izložba izazvati interes, posebno starijih Osječana, koji su svoj radni vijek doživjeli u nekoj od navedenih tvornica”, poručuje autor izložbe Stjepan Kadović.
