Želim, hoću, mogu - riječi vodilje kroz život
U snovima sam, zapravo, prepričavala svoje priče i tako sam ih poslije zapisivala. Na laptopu, dakako
Želim, hoću, mogu - tri su riječi koje će Barbara Gajić, naša sugrađanka koja je u 84. godini predstavila svoju knjigu "Stazama mojega života", istaknuti kao ključne za promišljanje filozofije njezina života i koje želi podijeliti s generacijama koje sada odrastaju.
Odrastanje bez roditelja
Barbara Gajić nije književnica, knjiga sadrži sjećanja i zapise koji predstavljaju autobiografsku priču o djevojčici Barici i njezinu odrastanju bez roditelja, školovanju u domovima za djecu bez roditelja nakon Drugoga svjetskog rata. Radnja se ovoga djela događa u Oprisavcima, selu gdje je autorica rođena, u Kupini, selu gdje je Barbara provela najljepše trenutke svoga djetinjstva, te u domovima za djecu - dvorcima u Valpovu, Maruševcu, Zagrebu i Suhopolju, gdje se školovala do dolaska u Osijek 1957. godine. U Osijeku je potom završila Ekonomsku školu, udala se i zasnovala obitelj, sagradila kuću, a nije pri tome zapostavila svoje obrazovanje. S Barbarom smo razgovarali netom prije promocije koja je održana u utorak u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek.
- Knjiga je nastala na poticaj moje kćeri Jadranke Kokolari da opišem svoj život. Još 2007. godine postojala je želja da nakon susreta osmaša suhopoljske školske generacije 1956./1957. nešto napišemo, no od toga nije bilo ništa. Jadranka je znala za moj život, pričala sam joj o njemu, a ona me nutkala da ispričam svoju priču, pa sam se na kraju prihvatila toga. Počela sam 2015. godine - kaže nam naša sugovornica.
- Kada sam došla u Osijek, smještena sam u Dom tadašnje Učiteljske škole, bilo nas je pet, šest koje smo došle iz Suhopolja. Nažalost, nedugo nakon toga samo sam ja ostala u Osijeku. Sjećam se iz tog doba da su samo učiteljice mogle ostati na plesu, plesnjak je bio kod katedrale, do 22 sata, a mi samo do 19 sati. Tijekom pohađanja Ekonomske škole preselila sam se živjeti s cimericom. Tvornica koža je 1961. godine objavila kako prima pet učenika s obvezom plaća studija i zasnivanja radnog odnosa. Među tih pet bila sam i ja, ali i od tih pet sam opet u Kožari ostala jedino ja - prisjeća se gospođa Barbara.
Onako napreskokce preletjeli smo kroz njezin život, podijelit će s nama i svoje sjećanje kako je upoznala Mihajla Gajića, supruga. Vidjela ga je prvo na slici, pa je rekla njegovoj sestri - ako je on takav i u prirodi, tu bi moglo nešto biti.
- I kada je Mihajlo došao iz vojske, paf, prvi poljubac i ja sam postala njegova žena. Godine 1975. imala sam troje djece, a nakon što sam dugo bila posvećena obitelji i kući, odlučila sam realizirati svoju želji - studirati. Obratila sam se u Kožari tvorničkoj upravi, prvo su me odbili, no rekla sam im: "Zar vi ne razmišljate u što treba ulagati? Trebamo školovati naše predradnike da budu još bolji, osposobljavati i službenike u uredima." Koji dan poslije u ured mi je došao tadašnji tehnički direktor s porukom kako mogu upisati studij, da će sve biti plaćeno, ništa neću morati platiti sama. Od sreće sam zamalo skočila i poljubila ga, ali ipak, disciplina je prevladala - priča uz osmijeh. Studirala je na Ekonomskom fakultetu.
Pitamo kada je pisala knjigu, je li noćni ili jutarnji tip. Ispostavilo se kako je noću sanjala, a danju zapisivala.
- Pisala sam kada sam mogla. Prenoćila sam jednom kod prijateljice i ona mi ujutro kaže: "Barbara, ti u snu pričaš, razgovaraš." U snovima sam, zapravo, prepričavala svoje priče i tako sam ih poslije zapisivala. Jedna od njih je i ona u kojoj se rastajem od majke, koju nisam upoznala - kaže autorica.
Kako ste knjigu pisali, oprezno pitamo ciljajući na njezinu visoku životnu dob. U samo jednoj rečenici nas je razoružala.
- Knjiga je pisana na laptopu, naravno! Moj je najmlađi sin Žarko IT stručnjak (suvlasnik tvrtke Mono, nap.a.), i on je puno prije rekao: "Tko se u 21. stoljeću ne bude znao koristiti kompjutorom, bit će nepismen." I ja sam pismena! Mi smo mu kupili prvi kompjutor, a onaj posljednji, sjećam se, plaćen je tadašnjih 14 milijuna dinara - kaže naša vitalna sugovornica.
Izviđački nadimak Baky
Prisna je sa svojim unucima, kaže, u jednom je trenutku nisu htjeli dijeliti s izviđačima.
- Vodila sam nekoliko godina izviđače i ondje su me htjeli zvati baka. No moj unuk to nije dopustio, jer sam samo njegova, a ne i njihova baka. Onda sam dobila nadimak Baky - kaže gospođa Barbara. Ovo je samo jedna od varijanti njezina imena koja su je pratila kroz život, jer kaže i na svjedodžbi iz osnovne škole napisano je - Barica (jasno, uz djevojačko prezime Kokanović, nap. a).
Njezina su sjećanja sada dokumentirana, pa pitamo što poručuje mladima?
- Moja je preporuka mladima da se bave sportom kako bi očuvali svoje zdravlje. No na taj će način steći prijateljstva i proći kroz puno više situacija u kojima će moći reći ovo je dobro, a ovo nije - kaže Barbara Gajić. Nakon ovoga morali smo je prepustiti okupljenoj publici, koja je došla na predstavljanje njezine knjige "Stazama mojega života." Pročitajte je.
