Putnica Dunja Maletić u Veneciji: Kako smo, nakon što su na autu otkazale kočnice, ostali zarobljeni i zaljubljeni u bajkovitoj La Serenissimi
Drukčija, svoja, nalik na staru, otmjenu damu sa šeširom koja dostojanstveno drži do svojega nasljeđa, odolijevajući imperativu trendova. S razlogom Veneciju godišnje posjeti više od dvadeset milijuna turista
Bar jednom godišnje pođi nekamo gdje još nisi bio; krilatica je to po kojoj rado živi strastvena putnica u meni. Tako nas opet zagolicaše koferi, pa smo se muž, naš psić Baltazar i ja zaputili na pomno planirano putovanje automobilom po Toscani. No, umjesto da u očaravajućoj Firenzi ostavljamo dah nad remek-djelima umjetnosti u galeriji Uffizi; pustolovno istražujemo toskanske brežuljke u nestvarnoj Val d'Orcija i zabačena seoca do kojih vode zavojiti puteljci podno slikovitih čempresa; besciljno lutamo poviješću skrivenom među bajkovitim uličicama San Gimignana koji nazivaju i srednovjekovnim Manhattanom; ili pak u Sieni ispijamo Nobile di Montepulciano na jednom od najljepših srednjovjekovnih trgova u Europi, igrom sudbine završili smo - zarobljeni u Veneciji.
Kad ti život da limun...
Usred vožnje autocestom u blizini Venecije, automobil nam je nasjeo na nešto na cesti, zbog čega je iznenada otpao kotač i potpuno su otkazale kočnice! Muž je, srećom, ostao pribran, pa je uspio vješto "smotati" upravljač među mnoštvom kamiona, preko dva prometna traka udesno, na zaustavni trak, gdje je ručnom kočnicom zakočio tik pred ogradom u koju bismo se inače zabili svom silinom. Vidjevši što se dogodilo, naočigled šokirani mehaničari iz vučne službe zabezeknuto su se prekrižili, rekavši da možemo smatrati Božjim čudom što smo ostali živi. Automobil je odšlepan u ovlašteni servis u Veneciji, a nas je troje prepušteno na milost i nemilost neizvjesnosti, s obzirom na to da nam nisu znali reći koliko će dana trebati za nabavu novih dijelova.
Putovanje u Toscanu je, dakako, otpisano, a sve su plaćene rezervacije otišle u vjetar; većini ljudi dovoljno da se prepuste očaju i već poslovičnoj kuknjavi. Ali ne i nama - Tomislav i ja, pozitivci kakvi jesmo, samo smo se pogledali, zahvalili Bogu što nas je sačuvao od izgledne smrti, složivši se da od dobivenih limuna napravimo ne samo limunadu nego i limoncello, i marmeladu od limuna, i ukusni limunov tart! Ukratko, da iz mučne situacije izvučemo maksimum i prepustimo se romansi našeg venecijanskog zarobljeništva.Ne bijaše nam to prvi posjet ovom gradu čiji će dijelovi, predviđa se, do 2150. godine biti posve potopljeni, pa je izostao pritisak da moramo posjetiti što više znamenitosti. Umjesto toga... natenane, samo lagani valovi idiličnih kanala. Priznajem, na putovanjima smo prilično izbirljivi u pitanju smještaja, no posrećilo nam se s pronalaženjem sjajnog hotela u zadnji čas, gdje smo se brzinski smjestili pa pravac do Trga svetog Marka, nazdraviti Životu s velikim Ž u omiljenom nam Caffèu Florian.
Turisti obično zaziru od Floriana zbog nešto viših cijena, poput tople čokolade koja stoji 10 eura ili bruncha po 42 eura, a svemu još valja pridodati i fiksnih 6 eura po osobi za živu svirku malenog orkestra na terasi (nešto predivno!). Na ovakvim mjestima ne žalimo novca jer nisu to, svjesni smo, realne cijene poslužene hrane i pića, ali su cijene osjetilnog i povijesnog ugođaja kakav Florian nudi (kao i legendarni, raskošni hotel Danieli iz 14. stoljeća, također naš miljenik u kojem smo, uz svježe pogačice i kolače, ispijali poslijepodnevni čaj); jedinstveni su to venecijanski dragulji. Florian je druga najstarija kavana na svijetu, odmah poslije pariške Le Procope, i raskošni neobarokni vremeplov u 1720. godinu, kad je otvoren kao prva kavana koja dopušta ulaz ženama. Kafenisali su ondje Byron, Proust, Dickens, Rousseau i Stravinsky, a ja volim misliti da se ovo nestvarno mjesto, kao inspiracija stara više od tristo godina, utkalo u djeliće umjetnosti koju su stvarali. Florian je preživio sve, od slavne "La Serenissime", kako su zvali Mletačku Republiku, pa do destruktivnih Acqua Alta koje periodično poplave Veneciju, ali dekor njegovih salona ostao je šarmantna kulisa nama koji strastveno tragamo za poviješću. Sva ta umjetnost starih majstora na zidovima i pozadinska priča ispričana njihovim kistovima, separei od grimiznog baršuna kao stvoreni za dvoje ljubavnika kojima je ostatak svijeta suvišan, prolazi između salona poput kakvog tajnovitog labirinta i beskonačnost zlatnih zrcala... znamenitost je to sama po sebi, esencija Venecije koju cijeni svaki pravi bonkulović.
Putevima lokalaca
Kao ljude od krajnosti, u pitanju hrane oduševilo nas je nešto posve drukčije od otmjenog Floriana - street food - mnogo draži od turistima nakrcanih trattorija i osterija. Tih dana zarobljeništva Venecija nam postade nešto poput velikog dnevnog boravka, gdje smo se toliko udomaćili da smo, znalačkim putevima lokalaca, u hrani najviše uživali upravo na nekom od četiristotinjak mostova pod vedrim nebom, jer na koji god da se smjestiš, oko tebe vizure vijugavih kanala i pročelja zgrada dostojna najljepših restorana. Pomalo ovisnički uživalo se u zelenoj pasti al pesto, kao i u maštovitim cicchettima iz tradicionalnih bàcarija, skučenih, intimnih barova skrivenih u gustoj mreži venecijanskih calletta (uličica), gdje se ovi sićušni zalogaji poslužuju uz čašu spritza ili opojnog vina. Za sve kolege sladokusce nezaobilazne su adrese gelatotece Suso i slastičarnice Tre Mercanti gdje nepce možete počastiti tradicionalnim gelatom i atiramisuom.
U uličicama sam primijetila zanimljivost koju nazivaju "gobbe antibandito" ili "pissotte". Riječ je o neobičnim tvorbama uzidanim u uglove uličica, još iz vremena kad u Veneciji nije postojala javna rasvjeta, pa je kretanje noću bilo veoma opasno, a ovim se tvorbama nastojalo spriječiti skrivanje razbojnika u mračnim uglovima, kako ne bi mogli zaskočiti svoje žrtve (ili urinirati po zakutcima). Ovakvi, vrlo životni fragmenti povijesne svakodnevice nisu uobičajeni u klasičnim turističkim vodičima, a meni su dragi kao i razvikane znamenitosti o kojima neću pisati jer informacije su ionako nadohvat ruke. Umjesto nedvojbeno očaravajućih Mosta uzdaha, Duždeve palače, Rialta, Bazilike svetog Marka, Canala Grande i crkve Santa Maria della Salute, u kojima smo svakodnevno uživali, radije ću zabilježiti naoko skromnu Chiesa di San Giovanni Grisostomo, neupadljivu crkvicu iz 11. stoljeća koju smo na Antunovo slučajno otkrili usred jedne od gužvovitih uličica. Premda prepuna povijesti i vrijednih djela talijanskih umjetnika, nije posjećena poput zlatnim mozaicima optočene Bazilike svetog Marka, ali je ispunjena tišinom i spokojem, baš za prigodnu molitvu pred kipom svetog Antuna Padovanskog, koji nas je ondje dočekao. Tijekom Prvog svjetskog rata na crkvicu je bačena austrijska bomba, pri čemu je snažna eksplozija srušila kip Gospe od Milosti, no kip se nije razbio. Venecijanci su to proglasili čudom, zbog čega se sve do danas ondje utječu svojoj Gospi.
Nakon svih mjesta na svijetu gdje su uživala moja osjetila, usuđujem se reći da je Venecija jedna i jedina, pa sam s osobitim užitkom ispisivala razglednice odaslane u sandučiće dragih nam ljudi. Drukčija, svoja, nalik na staru, otmjenu damu sa šeširom koja dostojanstveno drži do svojega nasljeđa, odolijevajući imperativu trendova. S razlogom ju godišnje posjeti više od dvadeset milijuna turista. No valja pripaziti na kišu i džepare. Venecijanska je kiša učestala znamenitost sama po sebi; nekima upropasti doživljaj, dok su meni mokra stopala niska cijena za sve te bajkovite prizore gotičkih građevina koje se blistaju u lokvama. Džepara ima posvuda; u naše torbe, srećom, nisu zavukli prste, no godišnje se prijavi na tisuće krađa, pa uistinu treba biti oprezan. Moj aplauz za udruženje građana "Cittadini Non Distratti" ("Neometani građani"), čiji se aktivisti na ulicama bore protiv džepara, prijavljuju ih policiji te su odgovorni za trećinu njihovih uhićenja.
Priča o Veneciji ne može proći bez karnevala i gondola. Korijeni karnevala sežu u 11. stoljeće kad su se svi građani maskirali, kako bi se bar nakratko izbrisale granice između društvenih klasa, a za vrijeme karnevala nije se smjelo raditi. Karneval nije tek cirkusantska manifestacija, kako ga mnogi doživljavaju, već prekrasna tradicija s tisuću slojeva koja njeguje poseban kodeks ponašanja pod maskama s kojima, nakon što vam se učtivo naklone u znak pozdrava, ne biste smjeli započinjati razgovor. Posjetim li Veneciju još koji put, bit će to u veljači; lice ću prekriti zlaćanom maskom colombinom ukrašenom bijelim perjem, dok me muž bude vodio za ruku kroz magiju karnevalske dekadencije.
Gondola za filmsku romansu
Za kraj, nezaboravni doživljaj: vožnja gondolom! Prve dokumentirane gondole, izrađene po narudžbi od osam vrsta drva za plitke vode Venecijanske lagune, spominju se u 11. stoljeću. Kao statusni simbol imućnog plemstva, tijekom 17. stoljeća u Veneciji ih je bilo više od deset tisuća, a danas samo četiristotinjak. Zbog rigoroznih propisa Sizifov je posao postati gondolijer, a osobito gondolijerka, pa tako u Veneciji postoji tek - jedna - inspirativna Giorgia Boscolo, koja kroz uske kanale vješto veslari tim jedanaest metara dugačkim vremeplovom. Vožnja od 45 minuta stoji stotinjak eura - to je cijena gondole, neovisno o broju ljudi u njoj. Mi smo ju ipak željeli samo za sebe, dobivši filmsku romansu. No za filmsku romansu nije dovoljno samo sjesti i voziti se; gondola je za zagrljaje, za glavu na njegovu ramenu, za usne na ušnoj resici i za dušu zahvalnu na sadašnjem trenutku. Još nas je dopao blagoglagoljivi gondolijer, koji nam je pripovijedao o povijesti Venecije, u pauzama čak i pjevušeći. Vožnja gondolom uistinu je nalik na ljubav - pokazuje ti ono najljepše od svijeta, ljuljuška i učini da zaboraviš na vrijeme, polagano klizeći patinastim venecijanskim kanalima.
“Europe is our playground", pjesma je to britanskog rock-sastava Suede, koja mi je sve vrijeme našeg dokonog venecijaniranja svirala u glavi. Nekoliko dana poslije u stvarnost nas je vratio poziv iz autosalona da možemo doći po automobil. Pomislila sam kako bih ja, slobodoljupka, ipak rado potpisala za još koji dan ovoga zarobljeništva dvoje ljubavnika usred bajke zvane La Serenissima.