Nakon više od 20 godina na radu u inozemstvu 45-godišnji Gordan poznatog osječkog prezimena i sportske loze, Grnja, vratio se prije dva mjeseca u svoj rodni grad na Dravi, gdje zajedno sa suprugom, Australkom Samanthom Scott, planira nastaviti zajednički život.

Odluku da se vrate zajedno su donijeli, a Gordan tvrdi da je baš supruga Samantha bila ta koja je inzistirala da desetljeće zajedničkog seljenja od europskih gradova i metropola do Australije završe baš u Hrvatskoj i rodnom gradu supruga Gordana. Oboje je, naime, još 2011. došlo u Osijek, čekajući Gordanovu vizu za Australiju, i to je vrijeme bilo dovoljno da Samantha postane opčinjena gradom, njegovom arhitekturom i ljudima. Posebno ju je fascinirala činjenica da se bez straha i posebnog opreza može kretati samostalno gradom u bilo koje doba dana i noći.

- To nisam mogla ni u svom rodnom Adelaideu u Australiji. Nemate što tražiti kada na grad padne noć, posebno sami, jer su se gotovo učestalo događali napadi, razbojstva ili silovanja, tako da je ovo ovdje pravi osjećaj slobode - priča Samantha, koja je prije dolaska u Dublin, u Irsku, gdje je i upoznala Gordana, živjela i u Sydneyu, Los Angelesu i Londonu.

Upoznali se u Dublinu

Gordan i Samantha upoznali su se u Dublinu i vrlo brzo su shvatili da ih veže neobuzdani duh, želja za upoznavanjem svijeta oko sebe i mijenjanje ljudi. Dok je Samantha u Adelaidu radila kao urarica i živjela u dobrostojećoj obitelji, koja je imala vlastiti ranč, na kojemu je uzgajala ovce i rasne trkaće i jahaće konje, Gordan je odrastao na Feđiki i odmah nakon završene Ugostiteljske škole u Osijeku, 1999., i odrađenog vojnog roka 2001. odlučio sreću i zadovoljstvo potražiti u inozemstvu.

Prva mu je destinacija bila Hannover, Njemačka, gdje je počeo raditi u slastičarnici u vlasništvu Talijana.

- Iako sam bio kuhar i nikada do tada nisam radio sladoled, vrlo sam brzo usvojio znanje i vještine.

Nemiran duh i želja za istraživanjem već nakon godinu dana provedenih u Njemačkoj Gordana su odveli u španjolski grad Valenciju, gdje je imao rodbinu. U Valenciji nije imao stalan posao, već je povremeno radio vikendom, od čega je cijeli tjedan mogao živjeti. No i tu ostaje nešto manje od godinu dana, te se 2003. odlučuje vratiti Njemačku, kod istih onih Talijana za koje je pravio dobar sladoled.

- Ako te nešto zanima, naučiš. Bio sam dobar u pripremi sladoleda, unosio sam neke svoje ideje i gazda je bio zadovoljan. Dobro sam i zarađivao, ali mi nikada novac nije bio najvažniji - prisjeća se Gordan, navodeći kako je već 2004. godine bio u Irskoj, u Dublinu. Živio je u hostelu u središtu grada i tu je upoznao Samanthu.

- Bio je rujan, kroz otvorena vrata njezine sobe vidio sam djevojku koja sjedi bosa i gleda TV. Inače, u Dublinu nitko ne hoda bos, posebno ne u rujnu, i to me je na neki način potaknulo da ju upoznam. Vrlo smo brzo shvatili da imamo slične poglede na život, slične ambicije i to nas je povezalo i veže do danas - tvrdi Gordan.

U Dublinu je radio kao profesionalni kuhar i dobro je zarađivao, između 800 i 900 eura tjedno. Za stan je izdavajao 600 eura mjesečno i toliko za hranu, tako da je komotno mogao novac zarađen u preostala dva tjedna stavljati sa strane, u džep.

- Iako sam imao porezni broj, radio sam na crno i nije bilo nikakvih problema. Dok plaćaš uredno porez, dotad si dobar i nitko te neće dirati. Radio sam prvo u jednom francuskom restoranu, gdje su ljudi u redu čekali da uđu i ručaju ili večeraju. Nije to bio nikakav specijalan restoran, više kao bistro u kojemu se nudila domaća hrana, kakvu mi svakodnevno jedemo kod kuće. Poslije sam otišao u irski restoran, a radio sam i u mnogim drugim restoranima. Jednostavno sam morao često mijenjati radna mjesta jer sam imao osjećaj da mi duži boravak na jednom ubija kreativnost. U svakom novom restoranu naučio sam nešto novo, nešto drugo. Novac nam zapravo nije igrao veliku ulogu i nikada se nisam gledao kroz financije - objašnjava Gordan svoje učestalo mijenjanje poslova i mjesta boravka.

Prvi posjet Osijeku ju je opčinio

U Dublinu su se i najduže zadržali, no ipak su donijeli odluku da odu do Samanthina rodnog Adelaida, za što je Gordan trebao dobiti vizu. Dok su čekali njegovu australsku vizu, odlučili su to vrijeme provesti u Osijeku.

Tada je Samantha prvi put došla u Hrvatsku i upoznala rodni grad svog partnera.

- Ovdje mi se jako svidjelo. Mislim da ljudi ne razumiju što imaju, jer im problemi odvraćaju pozornost. Vaša administracija ne funkcionira kao u zemljama EU-a iako bi trebala. Svi koji žive ovdje to znaju i to im odvraća pažnju. Ali ovdje imate vrlo dobre stvari koje druge zemlje nemaju. Imate dobre ljude, dobru kulturu, imate odličnu hranu i vrlo je sigurno ovdje. Te stvari su jako važne, a vi to držite normalnim i ne primjećujete koliku to vrijednost ima - iznosi Samantha svoje prve dojmove o Osijeku i Hrvatskoj, koji su joj i danas jednaki.

Čim je stigla Gordanova viza, lete za Australiju, u Adelaide, gdje se 2012. godine i vjenčaju. Gordan nastavlja raditi kao kuhar, u hotelu Intercontinental. No život im se mijenja 2019., kada na njih na pješačkom prijelazu naleti automobil za čijim je upravljačem bila starija gospođa. Dok Samantha prolazi s lakšim ozljedama, Gordan, nažalost, ostaje nepokretan. Posljedice su bile teške i tek nakon dvije godine i operacije kralježnice uspio je izbjeći najteže, da bude vezan uz invalidska kolica. Uporno je radio i vježbao, ali i danas osjeća posljedice naleta automobila.

Hrvatska škola u Adelaidu

Nakon toga nekako je oboje sve više razmišljalo o povratku u Osijek. Gordan je žudio za ravnicom, Samantha je to primjećivala, ali je i sama osjećala da bi to bilo odlično rješenje za oboje. U Adelaideu djeluje nekoliko hrvatskih klubova, a postoji i škola za učenje hrvatskog jezika za odrasle, koju je pohađala i Samantha.

- Školu s 15-ak učenika vodila je profesorica Dragica Šarunić, sjajna osoba i profesorica, odlična, draga i strpljiva, ali sam ja bila loša učenica - kroz smijeh nam kaže Samantha, koja od hrvatskog jezika barata samo osnovnim riječima.

A onda je u Adelaide u posjet iseljenim Hrvatima došao ministar vanjskih i europskih poslova RH Gordan Grlić Radman, koji je pozvao iseljenike i potomke iseljenih Hrvata da se vrate u domovinu, da pripomognu demografskoj obnovi, za što će im biti osigurana i pomoć.

Na predavanju koje je održao naš ministar vanjskih poslova bili su i Gordan i Samantha te su vidjeli priliku za ostvarenje onoga o čemu zajedno već duže razmišljaju. Nije trebalo dugo da se odluče, već dva mjeseca nakon tog susreta, u lipnju ove godine, bili su u Zračnoj luci "Franjo Tuđman" u Zagrebu, s najosnovnijim stvarima.

U protekla dva mjeseca nisu mirovali niti im je trebalo vrijeme za prilagodbu, nego su se brzo aktivirali u zajednici.

- Kupili smo stan, uređujemo ga po našim željama, volontiramo u gradskom Crvenom križu i postali smo članovi biciklističkog društva jer oboje volimo biciklirati.

- Još nam uvijek nisu stigle sve naše stvari koje smo poslali brodom iz Australije. Među njima su i naše fotografije. Samantha obožava arhitekturu, posebno joj se sviđa osječka secesija. Bavi se fotografijom i objektivom traži izrazite detalje na pročeljima osječkih fasada. Nismo opterećeni financijama, želimo djelomično vratiti zajednici za gostoprimstvo koje smo dobili ovdje. Ima ljudi kojima treba pomoć, možemo mijenjati sve, ali pokušavamo to činiti prvo s okolinom oko sebe - objašnjava Gordan. Idu polako, planova je dosta, od kupnje poljoprivrednog zemljišta i otvaranja OPG-a do samozapošljavanja i poticaja koje za to nudi država.

Ovaj vedar i nasmijani par zaista se jako dobro snalazi u Osijeku, no i dalje se kod oboje osjeća taj neobuzdani duh i strast prema istraživanju, pa nas ne bi iznenadilo da im i Osijek ne bude završno mjesto njihova pustolovnog života.