Autotržnica u Osijeku, popularna autopija, nije samo mjesto na koje se dolazi radi kupnje ili prodaje, od automobila do različitih roba i usluga, ona je desetljećima dio identiteta grada Osijeka kao mjesto susreta, razgovora i razmjene iskustava i priča, stvaranja novih prijateljstava. Premda joj u današnje doba umnogome konkurira tehnologija, na koju se ljudi sve više oslanjaju, posebno nove, X generacije, koje se uzdaju u internet-tražilice i digitalnu trgovinu, autopija nas sve, međutim, podsjeća na važnost okupljanja i zajedništva te ono što je još vrjednije, osobni kontakt, koji nesvjesno gubimo oslanjajući se isključivo na blagodati koje nam svakodnevno nude mobitel i ostala moderna tehnološka pomagala.

Naime, svaka nova nedjelja na osječkoj autopiji je drukčija, svaka zrači novom energijom i posebnim ugođajem, koji se ne da riječima opisati. Zato je i danas osječka autopija nezaobilazna nedjeljna zanimacija brojnih Osječanki i Osječana, Slavonaca i Baranjaca, ali i Vojvođana i Posavaca, kojima nije teško prevaliti i stotinjak kilometara za nekoliko sati kvalitetno utrošenog vremena.

Ovo je inače vrijeme kada je popunjenost štandova, klupa i mjesta za prodaju nešto skromnija, zbog godišnjih odmora, nego što je to u rujnu i listopadu, ali to nikako ne znači da je nedostajalo materijala za našu priču ili da je falilo štimunga i zabave. Trgovci se žale da prodaja ide slabije, da ljudi nemaju novca i da na "piju" dolaze jer ih to ništa ne košta a ubiju vrijeme do ručka.

- Ljudi dolaze da se kod kuće ne svađaju sa ženom, ja za to imam psa, kojega u takvim slučajevima odvedem u šetnju - kaže nam Višnjevčanin koji, sjedeći u kombiju, na improviziranim stolićima ispred sebe nudi zanimljive modele kolekcionarskih lutaka.

Do njega je Andrija iz Velike Kopanice, koji se specijalizirao za prodaju rabljenih motornih pila svih veličina.

- Uvijek se nešto proda, nekad više, nekad manje, ali ne mogu zamisliti da nedjeljom nisam na autopiji. Otkupljujemo neispravne pile za koje procijenimo da se s nešto manje ulaganja mogu popraviti i onda ih prodajemo. I jamčimo za ono što nudimo. Ako su kvarovi veći, ne isplati se popravljati, jer onda morate tražiti i višu cijenu, a nitko vam to neće dati za polovnu pilu - otkriva nam Andrija, dodajući da u sezoni dva ili tri puta odu i do Benkovca, gdje je sajam puno veći i gdje se u pravilu puno više trguje.

Gospođi Zlati, koju smo zatekli kako bira odjeću na buvljaku, nije teško svake nedjelje iz Bilja doći do autopije, s koje, kaže, još nikada nije otišla a da bar nešto nije kupila.

- Uvijek je to neka vaza ili ukras, neka kvalitetna tkanina koju mogu prepraviti i prilagoditi svojim potrebama. Evo, danas sam kupila krasnu plavu tkaninu po vrlo povoljnoj cijeni - zadovoljno nam se pohvalila gospođa Zlata.

Antonio, bivši profesionalni vojnik, već je 13 godina redovito na tržnici, na kojoj prodaje vojničku odjeću i obuću, opasače, ali i stvari vojnog podrijetla za kolekcionare. Ima tu noževa, bajuneta, vojničkih kaciga, cijela je kolekcija originalnih vojnih oznaka ratnih postrojbi, časničkih odora i svega drugoga što ide uz kolekcionarsku militariju.

- Najtraženije su ipak muške pamučne vojne bokserice i potkošulje. Znaju ljudi da je to kvalitetno i udobno i zato to i traže. To je kao da kod automobila kupuješ mercedes, i koliko god da ih imam, mogao bih ih sve prodati - tvrdi Antonio, dodajući da su jako tražene i zimske vojne jakne.

Tridesetak godina prodajom na autopiji bavi se Muha, koji kaže da ga po tom nadimku znaju diljem Slavonije i dalje.

- Čistimo podrume i skladišta, otkupljujemo garaže i svu robu koja ima neku vrijednost donosimo na autopiju. To vam je kao u skladišnim prodajama u Americi, uglavnom je to roba koju vidite ovdje, ali naiđe se ponekad i na nešto vrijedno. Nama je ovdje važna komunikacija s mušterijama, može me ucjenjivati, može se cjenkati, može što god hoće, ali je važno da postoji komunikacija - kaže Muha pokazujući nam arhivsko vino Chardonnay iz 1998. godine kao jedan vrijedni primjerak.

Mnoštvo je tu sitnarija i stvari koje sigurno svatko od nas ima u svojim podrumima. Najviše je knjiga, cijeli tomovi enciklopedija, koje su naši roditelji kupovali preko poduzeća na otplatu od dvije ili tri godine, financirajući tako izdavaštvo. Brojna su tu izdanja o Josipu Brozu Titu. Naišli smo i na knjigu najdugovječnijeg osječkog gradonačelnika, dr. Zlatka Kramarića "Gradonačelniče, vrijeme je", koja se ovdje može kupiti za cijeli jedan euro.

Ovdje vlada pravilo kojega se svi drže, a to je da svaka roba ima svoga kupca.

Neven Kordić, tajnik Udruge "Volim gramofonske ploče", svake je nedjelje na autotržnici.

- Najtraženiji su i nadalje metal i hard rock vinili, a trenutačno mi je najskuplji reprint-izdanje trostrukog albuma Azre "Ravno do dna", čija je cijena 70 eura. Inače, samo originalno izdanje lani je prodao za 120 eura, podsjeća Kordić.

Dok razgovaramo o planovima Udruge iz samo nekoliko koraka udaljenog šatora odjekuju udarci sjekire o drvenu podlogu. Na stol je stigao upravo s ražnja skinuti pečeni janjac, kojega je valjalo rastrančirati. U redu su strpljivo čekali kupci koji su se već naručili, znajući da u ovom slučaju nikako nije dobro žuriti.

- Kilogram je 35 eura, kaže nam mesar, s vrhunskom preciznošću trančirajući dijelove pečenog mladog janjca.

- Najviše se kupuje kada stignu mirovine - našalio se trgovac, napomenuvši kako su nekada prodavali šest i sedam cijelih janjaca za nekoliko sati, a sada je to dva-tri.

U produžetku zelenog dijela tržnice na ulazu prema buvljaku privukla nas je glazba i poznate riječi pjesme "ne da mi mira to oko garavo....". Sjedeći na malom stolcu, po žicama gitare prebirao je Ivan iz Valpova, a ispred njega je bilo desetak od pruća pletenih košara.

- Nažalost, košare se slabo prodaju iako im je cijena samo 15 eura - priča nam Ivan pokazujući ožiljke šiba na dlanovima i prstima.

- To vam je od savijanja šiba, artritis mi je načeo ruke, ali moram od nečega živjeti jer je teško svaki mjesec završiti s mirovinom od 428 eura. Nekada sam se bavio košaraštvom, a sada mi više ljudi ostave za svirku nego što prodam košara - požalio se Ivan, ponudivši se da za nas odsvira jednu koju hoćemo, može i Oliver, Škoro, što god.

Prolazimo pokraj štanda s langošicama, na kojemu ovaj put nije bilo gužve.

- Dva eura za langošicu, toliko košta i cijeli burek - komentirao je kolega fotoreporter Bruno.

Da je vrijeme za nabavu povrća za pripremu zimnice, shvatili smo po količini paprike i krastavaca za kiseljenje na zelenoj tržnici. Vreća od sedam kilograma crvene paprike stoji deset eura, a vreća od deset kilograma krumpira sedam eura. Kilogram lijepih velikih šljiva je jedan euro, dinja 1,5 eura. Pojedini kupci negoduju zbog cijena zelene tržnice govoreći kako su više nego na gradskoj tržnici, a znatno više nego u trgovačkim centrima. Ipak ih privuče činjenica da se radi o poljoprivrednim gospodarstvima iz osječke okolice.

Na autopiji susreli smo i jedno poznato lice, pionira baranjskog turizma i vlasnika nadaleko poznate Baranjske kuće Vladimira Škrobu Baju.

- Ovo morate vidjeti - kazao nam je Bajo otvarajući stari kožni album prepun fotografija holivudskih zvijezda iz sredine prošlog stoljeća. Tu je i potpisana fotografija pokojnog Kiće Slabinca, pohvalio se Bajo dobrom kupnjom. To su detalji koji će sigurno naći mjesto na jednoj od polica u Ulici zaboravljenog vremena u Karancu. "Kada završite posao, ja ću biti u onoj birtiji prijeko i dođite da popijemo nešto", na rastanku nam je rekao Bajo pokazujući prema ugostiteljskom objektu na tržnici, rekavši da je prije tri dana dobio unuka i da to treba obilježiti.

Mi idemo dalje i nailazimo na štand s kojega se čuje pijuk pilića. Gledamo ne bismo li gdje ugledali kutiju s pilićima, no shvaćamo da taj zvuk dolazi s prijenosnog zvučnika.

- To je način da privučemo kupce, jer više ne smijemo držati žive životinje na tržnici - govori nam gospođa s druge strane štanda pokazujući nam i slike malih pilića i patkica koje za prodaju uzgajaju na svom OPG-u.

Dok trgovci kažu kako Tržnica Osijek nije mogla osigurati sigurnosne uvjete za držanje i prodaju živih životinja na autopiji, iz osječke Tržnice su nam kazali da, "što se tiče prodaje životinja, nažalost, većina ponuditelja nije se držala propisanog Zakona o zdravlju životinja i Pravilnika o uvjetima, koje moraju poštovati uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji, odnosno nisu bili registrirani uzgajivači".

Mnogi koji redovito dolaze na autopiju žale što se više na njoj ne mogu vidjeti mjesta s mladunčadi pasa, mačaka, s raznim pticama i peradi, koja su do prije mjesec-dva bila omiljena mjesta i kojima su se radovala i djeca i odrasli. Krug po tržnici, naravno, zatvorili smo ponudom motornih vozila, koja ovaj put nije bila baš bogata. Sve što je ponuđeno, bilo je uobičajeno, od desetak pa nadalje godina starosti klasična vozila. Nismo uspjeli naći ni jedan "specijal" automobil, koji bi nas privukao izgledom, svojom rijetkošću ili cijenom.

U svakom slučaju, puno je tu još priča koje bi se dale ispričati, ali ograničen nam prostor to ne omogućuje. Stoga savjet svima, dođite nedjeljom na tržnicu i bez žurbe i opušteno osluškujte te priče, razgovore, zaustavite se pokraj njih i s tim ljudima komunicirajte, pitajte ih, jer je to jedinstvena ljudska osobina, koju sve više, nažalost, gubimo.

Ako naiđete, kao što smo i mi ove nedjelje, na trgovca koji kaže "nemojte mene, jutros nisam stigao popiti terapiju", nema ljutnje, jer i to je dio čari koje nudi osječka autopija.