Daliborka i Siniša Veber putovali su u Split vlakom i biciklom
Vlakom do Splita za 14 sati, biciklom po njemu 12 sati, pa opet vlakom 14 sati u Osijek
Budući da volimo pitomija mjesta uz obalu, na ovaj smo način ipak upoznali najbolje od Splita a da u njemu nismo morali ni prespavati
Prije nekog vremena ugledali smo reklamu na društvenim mrežama pod nazivom Vlakom na more. Malo smo pročitali o tome, poprilično nezainteresirano, dok nismo došli do dijela u kojem piše "prijevoz bicikla", i tu se počela rađati ideja. Suprug je u našoj obitelji zadužen za planiranje i istraživanje ponuda, a ja sam ona koja mu se pridruži i uvijek kaže: "Zašto ne?"
Brzina nije vrlina
Tog smo vikenda imali nešto slobodnog vremena i plan je brzo ugledao svjetlo dana. Rezervirali smo karte dva dana ranije. Iako u vlaku nije bilo gužve, ipak se nismo usudili krenuti na put bez rezervacije. Cijena je povratne karte po osobi 47,42 eura, spavaća kola su 13 eura po osobi, a cijena (povratna) za bicikl 3,98. Spakirali smo se vrlo brzo, natrpali osnovne stvari u ruksake i bisage bicikala (ručnik za plažu, ležaljku, nešto osobnih stvari potrebnih za dva dana) i u petak navečer poslije posla krenuli iz Bilja, gdje živimo, lagano do Željezničkog kolodvora u Osijeku.
Ondje smo, uz pomoć konduktera, utovarili bicikle u utovarni prostor na za to predviđene nosače i uzbuđeno krenuli prema našim spavaćim kolima. Do tada nismo putovali vlakom na taj način, a i posljednji put kad smo uopće putovali željeznicom bilo je prije 20-ak godina. Spavaća su kola u pristojnom stanju, uredna i čista, ali malo zastarjela. Nama taj dio nije zasmetao. Primjedba je jedino na nemogućnost korištenja utičnice za punjenje, postoji u vagonu, ali se ne može koristiti. Klime u spavaćim kolima nema, iako ne mogu reći da nam je bilo vruće. Naime, prozori se mogu otvoriti i u hodniku i u kolima tako da je bilo ugodno za spavanje, čak smo se noću morali malo i pokriti.
Neugodno nas je iznenadilo to što u vlaku ne postoji restoran, a s obzirom na to da je putovanje dugo, mislim da je to velika pogreška. Ipak, navečer smo od konduktera dobili svatko po paketić (boca hladne vode, slatko pecivo, slani štapići), što smo doživjeli kao lijepu gestu. Kad se ide na takav dug put, svakako treba spakirati dovoljno tekućine i nešto hrane, jer se usput ne staje na stajalištima osim da se putnici ukrcaju, pa se ništa usput ne može ni kupiti.
Putovanje je prošlo u najboljem redu, krenuli smo iz Osijeka u 19.50, a u Splitu smo bili oko 10 sati, upoznavši laganom vožnjom sve dijelove Lijepe Naše kojima smo prolazili. Ako se odlučite putovati vlakom, to ima svojih prednosti, ali brzina nije jedna od njih. Međutim, u našoj se obitelji početkom odmora smatra trenutak kad krenemo na put, tako da vrijeme koje provedemo zajedno u autu, vlaku, autobusu nije bačeno vrijeme, nego ono koje provodimo skupa, onda to dobiva sasvim drugu dimenziju.
Splitski šušur
U Splitu smo proveli cijeli dan, u obilasku Marjana, lokalnih plaža, starog dijela grada, pili smo kavice, jeli u restoranu... Ma, guštali smo u svemu što nam se svidjelo usput! U Splitu je neprestano gužva, promet je gust, ali prednost vožnje biciklom je u tome da taj krkljanac za nas ne vrijedi. Postoje staze prilagođene vožnji, možeš doći do plaža na koje se autom ne može prići. Automobilom je problamatično naći i slobodno parkiralište, a bicikl parkiraš u blizini ručnika, okupaš se i ideš dalje.
Split živi neki svoj život, užurban, prepun turista i događaja, a mi smo jedan lijepi dan bili dio tog šušura i ludila, iako ni suprug ni ja nismo ljubitelji prevelike gužve i preferiramo mirnija i pitomija mjesta. Do navečer smo uživali u šetnji gradom uz more i onda se uputili prema željezničkoj stanici. Krenuli smo iz Splita u 22.30, a kako smo bili umorni, pošteno smo se naspavali i u Osijek stigli u podne.
Vrijeme za sebe i nas
Naša mala kratka avantura ostat će nam dugo u sjećanju zato što nije bilo previše pakiranja, priprema i planiranja, nego je to bilo spontano putovanje kojim smo zadovoljili znatiželju, isprobali nešto novo i uživali u svakom trenutku.
Nadam se da smo nekome pomogli svojim iskustvom, pa će možda poželjeti putovati na način koji smo mi odabrali. Ponekad dojuriti nekamo u što kraćem vremenu nije prioritet, nego, jednostavno, treba uzeti vrijeme za sebe i iskoristiti ga na najbolji mogući način. To me prije mnogo godina naučio jedan mladi par iz Španjolske kad su me pitali za najbolji put do Zagreba, a ja sam ih uputila na autocestu. Ona se samo nasmijala i objasnila mi da su sve autoceste u cijelom svijetu jednake i da se na njima nema što vidjeti. Rekla mi je, oni žele vidjeti prirodu i zemlju u kojoj se nalaze, pritom im nije bitno hoće li putovati malo duže. Često ih se sjetim, pa pokušajte i vi, poput Siniše i mene, usporiti, a to ćete u vlaku svakako moći. Festina lente (u prijevodu: Žuri polako) navodno je bila omiljena izreka rimskog cara Augusta. Je li je se pridržavao car Dioklecijan čiju smo palaču vidjeli u Splitu nije mi poznato, ali nama se sviđa. Kod nas bi se reklo: laganini.