Nakon 43 godine rada u školi, mnogima omiljena učiteljica Dobrila Maričić odlazi u mirovinu. Ispraćaj u školi u kojoj je provela gotovo čitav radni vijek, OŠ Jagode Truhelke, bio je veoma emotivan. Bilo je suza (radosnica), smijeha, lijepih riječi.

- Bio je petak, posljednji dan nastave u ovoj školskoj godini. Učionica mog 2.b razreda bila je ukrašena balonima, učenici su na ploču napisali: "Sretan odlazak u mirovinu", otpjevali moju omiljenu pjesmu Maestral i poklonili mi čestitke sa svojim lijepim porukama. "Sretan sam što ste baš vi bili moja učiteljica", napisao mi je u čestitki jedan učenik, a jedna mi je djevojčica poručila: "Želim da se brzo vratite iz mirovine" - priča učiteljica Maričić (za prijatelje Boba).

Mila Dobrila

I to nije sve. U predvorju škole dočekali su je svi učenici škole, pjevali su joj, a njezini su se bivši učenici prisjetili anegdota iz vremena kada im je ona bila učiteljica. Ispričali su joj da nikada neće zaboraviti kada ih je vodila na sladoled, ćevape, u Školu prirode u Orahovicu i još mnogo toga. Pjevajući joj, izmijenili su stih na kraju pjesme, koji je tada glasio: "...to je naša mila Dobrila".

No, nije sama otišla u mirovinu, istoga su dana djelatnici i učenici škole ispratili kuharicu Biserku, što nam je posebno naglasila da ne izostavimo u tekstu.

- Nisam bila pripremljena na takav ispraćaj. Doista me se iznimno dojmio. Imala sam "knedlu" u grlu, Biserka je plakala, djeca su dolazila, grlila nas i ljubila, dobila sam puno cvijeća, ne samo od mojih učenika nego i od druge djece. Od mene su se oprostili i moji kolege učitelji, ravnatelj i ostali zaposlenici škole. Dobila sam i darove od kolega. Na sjednici Učiteljskog vijeća zahvalila sam na dirljivom ispraćaju. Rekla sam: "Da sam znala da je tako lijepo ići u mirovinu, išla bih češće. Bilo je jako emotivno. Ne sjećam se da je netko u našoj školi ispraćen na ovaj način", kaže naša sugovornica.

Počela je raditi kada je imala 22 godine, cijeli je radni vijek provela s učenicima razredne nastave, odgojila je deset generacija.

Prije 15 godina doživjela je nesreću, pala je s trešnje i završila u invalidskim kolicima. "Bilo je to veoma teško razdoblje za mene. Imala sam dvije opcije, otići u invalidsku mirovinu, sjediti kod kuće, plakati i sažalijevati se ili nastaviti raditi posao koji volim, svako jutro se spremiti i otići u školu. Odlučila sam se za ovo drugo. I nisam zažalila. Niti ikad zaplakala u ovih 15 godina", kaže učiteljica Dobrila.

Za tih 15 godina rada u kolicima "zaradila" je beneficirani radni staž, tako da sada ukupno ima 46,5 godina radnog staža. Uz dodatne godine radnog staža dobila je i asistentice, koje su joj pomagale u radu.

- To su mlade osobe s kojima sam se sprijateljila i koje su me "pomladile". Nekima sam bila u svatovima i u babinju. Asistentice su odrađivale tjelesnu kulturu i sve ostalo što je bilo potrebno. Kako je vrijeme protjecalo, sve sam više toga mogla obavljati sama, ali njihova mi je pomoć bila iznimno važna - priča Dobrila.

Nikad nije dopustila da joj kolica budu prepreka za kompletan život. Dok su njezini učenici i asistentica vozili bicikle po promenadi, ona je vozila 3 ride (električno vozilo za invalidne osobe) i pričala im priču o povijesti Osijeka (položila je i tečaj za turističkog vodiča i jedno vrijeme radila taj posao, nap.a.).

- Nije mi bilo jednostavno ići na ekskurzije s djecom. Suprug i vozač pomagali su mi da se smjestim u autobus, ali nisam odustajala ni od čega. Išla sam s djecom i na ekskurziju u Zagreb, kao da i nisam u kolicima - opisuje naša sugovornica.

Djeca nemaju predrasuda

Kada je odlučila da će raditi u kolicima, imala je brojne sumnje kako će to ispasti. No još jedanput se uvjerila da djeca nemaju predrasuda i lijepo su je prihvatila, kao i njihovi roditelji. Svi su željeli da baš ona bude učiteljica njihovoj djeci.

- Kad me vide u školi, djeca mi se razvesele, onda zaboravim na bolove i sve probleme - dodaje Dobrila.

Više od 40 godina provela je u prosvjeti, voljela je raditi s djecom i djeca su voljela nju.

- Učiteljski je posao za mene poziv, dala sam sebe, ali sam i puno dobila od svojih učenika. Puno sam naučila od njih, a i oni od mene. Najvažnija poruka koju nosim jest - u životu je važno biti dobar, to sam i svojim učenicima stalno govorila - naglašava.

Posebna školska godina bila je ona ratna, 1991./1992., koju nikad neće zaboraviti.

- Bila sam tada s učenicima u Crikvenici. Bilo je to dosta stresno razdoblje. S obzirom na to da radim s učenicima razredne nastave, dakle mlađom djecom, teško su proživljavali te ratne dane bez roditelja - prisjeća se Dobrila.

No lijepih je događaja, srećom, bilo mnogo više, primjerice sve škole u prirodi u Orahovici, odlazak na školske ekskurzije, primjerice u Hrvatsko zagorje, Zagreb, ali i kraći izleti, poput odlaska s djecom na bazene na Kopiku.

Dobrili je žao što svoj 2.b nije ispratila do kraja, da nije otišla kada budu četvrtaši.

- Nadam se da su u ove dvije godine dobili puno znanja, ljubavi, pažnje, dobrote, iako znam da su dobili i nešto strogoće. To su pametna djeca, poticala sam ih da budu sigurna u sebe, razvijala u njima svijest da su snažna i samosvjesna, poticala sam prijateljstvo među njima - zaključuje učiteljica Dobrila.