Upoznala sam Katarinu Jukić nekako u ovo vrijeme prošle godine, kod pedikerke Irene Biškić. Ta je obrtnica dobra srca s još dvije kolegice bila odlučila počastiti članove Udruge za Down sindrom Osječko-baranjske županije pravim wellness-doživljajem, a ja sam se ondje našla kako bih to zabilježila za Glas. Znate već kako je u salonima ljepote, brblja se ondje o svemu i svačemu, pa smo tako Katarina, odmilja Kata, i ja pretresle nekoliko tema, od omiljene boje laka za nokte i najdraže frizure, preko putovanja, do sporta kojim se ona, za razliku od mene, srčano bavi.

Inkluzija odmah!

Katarina je 2022. postala punoljetna, što je važan datum u životu svakog čovjeka, a ona ga je, zajedno s mamom Lujom, obilježila senzacionalno, na putovanju s udrugom Kreaktiva, preko koje su te dvije Višnjevčanke upoznale prijestolnice kulture, povijesti i mode Pariz, Rim i Milano, gdje Kata nije propustila prigodu kupiti modernu torbicu koju mi je ponosno pokazala. Obožava se dotjerati, naročito kada ide u kazalište ili u kafić, kad god mama ide na frizuru, ni Katarina ju ne propušta. No ono što tu divnu djevojku, učenicu Centra za odgoj i obrazovanje "Ivan Štark" u Osijeku, razlikuje od mnogih vršnjaka i vršnjakinja njezina je posvećenost - sportu.

Površni bi rekli kako je od mnogih ponajprije razlikuje Downov sindrom, ali, vjerujte mi na riječ, kad je upoznate, to je nešto što će vam posljednje pasti na pamet. Prosječno se jedno od 650 djece rodi s Downovim sindromom, s kromosomskim poremećajem koji nastaje zbog viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela. Naime, u tom slučaju stanice nemaju 46 kromosoma, nego 47, jer se pojavljuje jedan prekobrojni, kromosom broj 21. Budući da postoje tri kopije 21. kromosoma, Downov sindrom često se naziva i trisomija 21. Zbog toga se, uostalom, Svjetski dan Downova sindroma obilježava 21. ožujka.

Katarinin tata Božidar, predsjednik Udruge za Down sindrom, u svojoj kući, kako se to kaže, oduvijek blažen među ženama, dao mi je tada svoj telefonski broj i evo me, uoči Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, u njihovu udobnom višnjevačkom domu, gdje Katarina živi s mamom i tatom te dva psa, od kojih je veći maza, a manji povremeno pokazuje prgavu narav prema došljacima poput mene. Katarinine dvije sestre, Marija i Monika, više ne žive ondje, završile su fakultet, udale se i imaju po dvoje djece, što Katu čini četverostrukom tetom.

No, iako je Katarini punih 19 godina, njezin mi tata kaže: "Po godinama je djevojka, zapravo mlada žena, no naša će Katarina uvijek ostati dijete. Na posljednoj nam je procjeni rečeno da je ona intelektualno na razini djeteta od sedam godina. Rođena je kao osoba s izazovima u razvoju, i za nju i za nas kao roditelje, pa i za cijelu obitelj, ali u naše je živote unijela beskrajno puno ljubavi i radosti iako je znalo i zna biti teško. Dali smo i dajemo sve od sebe da ona ima ispunjen život", kaže Božidar Jukić.

“Od njezina šestog mjeseca redovito smo vodili Katarinu u Zagreb na kontrole, radila sam s njom svaki dan tri puta fizikalne vježbe koje su mi ondje pokazivali, da bi se s dvije godine osovila na noge, da bi bila samostalna u kretanju. Privatno smo plaćali defektologa, logopeda, učiteljicu, fizikalnu terapiju..., tko god joj je mogao pomoći da izvuče svoj maksimum. Katarina sporo uči, a brzo zaboravlja, zbog toga se znalo dogoditi da bi puno toga zaboravila u dva mjeseca, koliko sam nekada radila u sezoni. Ipak, nikad nismo posustali, pa se tako ponašamo i danas, pomažemo joj da nauči što više", kaže Luja Jukić, koja je sada u statusu majke njegovateljice, a njezin je suprug otišao ranije u mirovinu zbog vlastitih zdravstvenih teškoća. To znači da sada većinu svoga vremena posvećuju svojoj Katarini ili udruzi, koja je svojedobno osnovana na terasi njihove kuće.

Kao mnogim drugim roditeljima djece s teškoćama u razvoju, i Jukićima je važno osigurati Katarininu dobrobit i kada njih jednom ne bude. "O Katarini će se brinuti jedna od njezinih sestara, veliko nam je olakšanje što znamo da će biti tako", otvoren je Božidar. I kao otac i kao predsjednik udruge koja okuplja osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji priželjkuje da inkluzija doista zaživi, da se bar neke osobe s Downom uspiju zaposliti, da se društvo još bolje brine za njih i kada su odrasle dobi. Iako je situacija bolja nego prije, još je većina tereta na leđima roditelja, pa je tako i s Katarininim. Dok su kao djeca uključeni u redovite vrtićke programe, u redovitim je školama samo manji broj njih, jako ih je malo zaposleno (nitko iz osječke udruge!), a od modernog se društva očekuje da u svakodnevicu, na bezbroj različitih načina, pokuša doista uključiti svakog svog člana. Načina ima, samo se za zajednicu jednakih mogućnosti svi moramo više potruditi. Baš svi.

U inkluziji također postoje uzori, lučonoše boljeg društva, kakav je, primjerice, trkač i trener trčanja Elvir Rakipović iz udruge Zdravo trčanje. Ondje je junakinja naše priče otkrila i razvila svoju strast za trčanjem. Nije da joj se baš uvijek dâ, ali, kao i ostali sportaši, uvijek sama (i uz pomoć roditelja) iznova nađe motivaciju. Štoviše, trčati je, kako bi Kati pravila društvo, počela i njezina mama, pa se ovih dana, u svojoj 59. godini, priprema istrčati novi polumaraton, onaj Ferivijev. Kata će pak, u pratnji sestre, trčati utrku građana u duljini od pet kilometara, što joj neće biti prvi put. Ma kakvi, pa lani ju je snimala i televizija, dala je intervju Tinu Kovačiću!

Mamin uzor

“Djeca s Downovim sindromom imaju hipotoniju, dakle smanjenje napetosti (tonusa) mišića, a i sklona su pretilosti, zbog čega smo uvijek vodili računa o tome da Katarina bude tjelesno aktivna. Prvo je trenirala plivanje u Plivačkom klubu Delfin, no kako je u jednom trenutku bilo premalo natjecatelja, učitelj tjelesnog predložio nam je da krene na trčanje. Uvjerio nas je da joj to neće biti nikakav problem iako nije nikada pretrčala ni pet metara. Odveo sam ju treneru Luki, bilo joj je tada petnaestak godina, gdje je trenirala s mlađom djecom. Lijepo je prihvatila trčanje i treniranje, a onda smo na humanitarnoj utrci upoznali Elvira Rakipovića. Supruga i Katarina počele su trčati u njegovoj udruzi Zdravo tračanje, sudjeluju u Ligi, putuju na utrke izvan Osijeka", kaže Božidar. "Trčale smo u Somboru, Kuli, Osijeku, a subotom redovito trčimo Ligu, Katarina uvijek, u svom ritmu, istrči svoja 4,2 kilometra. Ja sam zapravo počela trčati kako bih pratila Katarinu, no ona je nedavno trčala i bez mene", ističe Luja.

Trčanje je cijeloj obitelj donijelo i dodatni banefit - zajednička putovanja po Hrvatskoj i izvan nje. Katarina i Božidar tako su, primjerice, podržali Luju kada je trčala polumaraton u Skopju. U to sam se mogla i sama uvjeriti jer mi je Katarina, dok smo o tome razgovarali, pokazala na telefonu video iz makedonskog glavnog grada, ponosna na svoju mamu.

“Katarina redovito trenira i redovito trči utrke", hvale ju njezini roditelji. No trčanje nije jedini sport kojim se bavi ova svestrana djevojka - jaše u udruzi Mogu te trenira karate i džudo. Druga joj je ljubav kazalište, pa ima abonoman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, kamo ide s prijateljicom koju je upoznala na trčanju, odvjetnicom Biljanom Mikulić. Zbog toga ne iznenađuje što je već odgledala i dvije ovosezonske hit-predstave, balet Snježna kraljica i komediju Maratonci trče počasni krug, koje su od nje zaradile odlične kritike. Katarina je za svoje sportske uspjehe prikupila već mnoge diplome, pahare i medalje, ali da se nju pita, glavna bi nagrada bila čokolada Snickers, koju obožava.

Iako su nas učili da novinar uvijek mora biti nepristran, priznat ću vam - navijam za Katarinu svim srcem. I vi to možete već na ovogodišnjoj Ferivijevoj utrci. Sigurna sam da će Katin rezultat biti vrijedan naramka Snickersa. n