“Jabukova su stabla u simetričnim razmacima, usred jedinstvena ukrasa njihova lišća koje je nemoguće zamijeniti s lišćem ijedne druge voćke, otvarala svoje široke latice od bijele svile usred koje su visile plašljive kite njihovih ružičastih prašnika. Baš sam na putu u Méséglise prvi put opazio okruglu sjenu jabukovih stabala na suncem obasjanoj zemlji, a i one čuperke od neopipljiva zlata koje sunce na zalasku dotkiva koso pod lišćem i koje bi moj otac pokidao svojim štapom, a da ih nikad nije mogao skrenuti s njihova pravca.

Kadšto bi preko popodnevnog neba kradom i bez sjaja prolazio mjesec, bijel kao oblak i nalik na glumicu kojoj nije vrijeme za nastup na pozornici pa iz dvorane, u uličnoj haljini, časak promatra svoje drugarice, a neće da je one opaze."

Citat je to iz romana Combray, iz monumentalnog ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom velikog francuskog pisca Marcela Prousta, književnog vremenskog putnika nenadmašnog u "evociranju privilegiranih trenutaka", kako je davno zapisao Branimir Donat.

Lako je sjetiti se Prousta sada kada su se osječke krošnje rascvjetale i grad u tren učinile nekako starinskim, poput bakinih goblena u tipoenu, pa pod tim rascvjetanim suncobranima počinjemo obavljati inventuru vlastite nostalgije. Iako Osijek ima svoj svima dostupan službeni katastar zelenila, radije, dok je ožujak još mlad, kao na prstima prođite kroz vlastita sjećanja. U mojima ulica mog djetinjstva, Labinska: miomirisni jasmin na kućnom broju 28, žalosna vrba gondolastih listova na 30, magnolija s cvjetovima poput napućenih usana na 36, hrušt na 9 i višnja na 17 obećavaju slasne plodove nestašnim penjačima...

Nekom drugom najdraža je Reljkovićeva, nevelika ulica raskošnih krošanja ringlova kojima u čast njezini stanovnici ugošćuju u izabranu nedjelju na pločnicima i travnjacima svakoga komu je ona u ovo vrijeme neodoljiva.

Pa perivoji i parkovi, promenada cijelom svojom dužinom, sve ulice i dvorišta, javna ili tajna, od okrajaka grada do njegova središta, baš posvuda neka krošnja cvjeta poput one kojoj je Proust zajamčio besmrtnost nakon što mu ju je u sjećanje vratio kolačić umočen u lipov čaj. Ne čudi stoga što poput hodočasnika odlazimo pokloniti se prirodi i njezinim čudima. Naši su "nostalgičari" zabilježili na ovim fotografijama samo neke trenutke te očaranosti, poput one dječje na školskom satu Prirode koji je njihova učiteljica mudro odlučila održati na otvorenome. Sve te magnolije, ringlovi, forzicije i druga stabla i grmovi diljem grada, kad pod sunčanim reflektorima zablistaju u svoj svojoj raskoši, i novinarku će, bar na jednom novinskom stupcu, na časak prometnuti u pjesnikinju.

Ne dopustite da vam ta ljepota promakne...