Jedna je kuharica, zapravo privatna zbirka recepata Thesse Weissmann, supruge Hermana Weissmanna, izložena krajem 2020. godine u Muzeju Slavonije u Osijeku, u sklopu izložbe Priča o nezaboravu. Ostavština Hermanna Weissmanna u muzejskim ustanovama Osijeka, na određeni način bila inspiracijom za cijeli prilog posvećen Danu grada Osijeka 2022. Zapisala sam tada u svoj telefon bilješku: "Osječke obitelji, sadašnje, nekadašnje, recepti, Weissmannovi, proustovski efekt..." Prošle su otad dvije godine i možda bih i zabravila na sve da mi dragocjeni suradnik i prijatelj, povjesničar umjetnosti Grgur Marko Ivanković nije u jednom razgovoru spomenuo Vlatku Vekić. Nedugo nakon toga nas ćemo dvoje k njoj u poslijepodnevni posjet u Radićevu 9, a Mirta, Grgurova supruga, stavit će "šlag na kraju" - metaforički, na svečarski novinski prilog i doslovno, na Osječku tortu (Tessa Weissmann zapisala je recept na njemačkom pod nazivom Esseger-Torte, nap. a.).

Nakon Thessine smrti kuharica je pripala Luni Weissmann, supruzi Hermannova brata, poznatog osječkog liječnika Karla Weissmanna. Dijelove njihova nasljeđa, pa i spomenutu kuharicu, danas čuva Vlatka Vekić, u kući u kojoj su joj nekada bili prvi susjedi, a danas je cijela u njezinu posjedu.

Već u stubištu miriše apple strudel kojim nam je naša srdačna i razgovorljiva domaćica poželjela dobrodošlicu u svoj dom (uz koji je i njezin ured, nap. a.). Ustupit će nam recept za rođendansku tortu Osijeku i podijeliti s nama uspomene na Lunu Weissmann, s kojom je, kaže, bila vrlo bliska i voljela ju je kao da su rodbinski povezane.

"Kad god otvorim knjigu recepata Thesse Weissmann, rastužim se jer su zapisi prestali oko 1942. godine, kada su ona, suprug i kći Zdenka bili odvedeni u Auschwitz, u koji, prema nekim izvorima, nisu ni stigli, nego su pogubljeni već putem. Ti recepti, napisani na njemačkom, zapravo su vrijedan podsjetnik na obiteljski život jedne značajne osječke familije i kao takvu dragocjenost sačuvala ih je prvo Luna Weissmann, a onda i ja, uz neke druge predmete poput namještaja, stakla, portreta... Lunin suprug, dr. Karlo Weissmann, preživio je rat zahvaljujući tome što je bio liječnik, a pomogli su, kako mi je ispričala sama teta Luna, i đakovački biskupi. Kad su se Karlo i Luna Weissmann nakon rata vratili u Osijek, iz kojeg su bili prisilno odvedeni, moja je mama, Njemica iz Vojvodine, s roditeljima bila u stanu do njihova. Weissmannovi su imali jednu kćer, Ruth, koja je otišla studirati medicinu, a poslije se udala za Nebojšu Gašparovića, sveučilišnog profesora u Den Haagu i Berlinu. Teta Luna postala je vrlo bliska s našom obitelji, moji su joj roditelji priskakali kad god je bilo potrebno, često smo zajedno objedovali, a ona je moju sestru i mene doživljavala kao svoje unuke i moju mamu kao drugu kćer. Teta Luna bila je Židovka iz Beograda, iz imućne bankarske obitelji, široko obrazovana i iznimno topla osoba. Umrla je 1977. godine u Njemačkoj", prisjeća se s ljubavlju Vlatka Vekić. Otkriva kako će, u sveobuhvatnom uređenju interijera zgrade u Radićevoj 9, a koje vodi arhitekt Gordan Resan, urediti u prizemlju, uz svoj ured, i spomen-sobu u kojoj će izložiti predmete što su nekada pripadali Weissmannovima (ostavljeni su, kaže, u stanu kada su ga Vekićevi kupili od njihovih nasljednika). No, razvidno je, kada ju slušate kako u najsitnije pojedinosti priča o Luni Weissmann i njezinoj obitelji, da Vlatka Vekić čuva nešto puno dragocjenije od materijalne baštine - čuva od zaborava priče koje je njoj i njezinoj majci ispričala teta Luna, a koje su djelići mozaika povijesti osječkih Židova, osobna svjedočanstva njihova golemog doprinosa gradu i njihova stradanja u holokaustu. "Kao značajan dio našeg zajedničkog, osječkog identiteta, važno je sačuvati i intimne, obiteljske povijesti, a naročito svjedočanstva njihova isprepletanja, odnosno osječke multikulturalnosti i multietničnosti", ističe Vekić.

Vekići su također ugledna osječka obitelj. Vlatkina majka Livia Vekić bila je profesorica njemačkog na Ekonomskom fakultetu i sudski tumač/prevoditelj, a otac Petar, Hercegovac, prof. defektolog. Vlatkina sestra Jasna živi u Njemačkoj (kamo je otišla na doktorat 1983.), kao i njezino troje djece. Vlatka je nakon studija njemačkog i engleskog odlučila ostati u rodnom gradu, gdje je sudski tumač/prevoditelj za njemački, engleski, francuski i talijanski. "Moji su roditelji smatrali da novac treba trošiti mudro, najbolje na obrazovanje i putovanja, na čemu sam im neizmjerno zahvalna, jer zbog toga sam to što jesam", kaže. Prevoditeljski je posao, ističe, tjera da i dalje svakodnevno uči, što smatra iznimno poticajnim, kao i putovanja i upoznavanje s ljudima. "Od svakoga možeš nešto naučiti ako si otvorena uma. Tako sam kao dijete i mlada djevojka uživala slušati tetu Lunu i našu susjedu, tetu Zlatu Margulies, 70-ih godina predsjednicu Židovske općine Osijek, koja je dolazila kartati i razgovarati. Francuski sam učila u susjedstvu, kod Glavne pošte, od ruske grofice, gđe Kozicki... Osječka je povijest puna fantastičnih žena, trebalo bi ju ispisati!" odlučna je Vlatka Vekić. I ovaj je članak doprinos tomu.

Ivana RAB GULJAŠ