Nekada davno pripreme za intervjue izgledale su poput malog seminarskog rada. Trebalo je pronaći nekoga dovoljno bliskog sugovorniku, okrenuti više telefonskih brojeva, prelistati novinsku arhivu ili, ako ste imali sreće, raspitati se kod starijeg kolege koji je već razgovarao s tom osobom. Iako danas većinu informacija o nekome možete pronaći na internetu, priprema za intervju nije se umnogome promijenila od tih "pionirskih" dana.

Ja, primjerice, uvijek nosim sa sobom išarani rokovnik, prepun pitanja i natuknica koje će mi "pomoći" da prilikom razgovora ne ispadnem iz ritma. No nekada naiđete na sugovornika koji svojom strašću prema poslu koji obavlja poremeti sve vaše planove o tome kojim će putem intervju krenuti, pitanja koje ste unaprijed sastavili već na prvom odgovoru gube smisao, pa vam ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti ugodnom razgovoru nakon kojega postanete bogatiji za mnoštvo novih informacija o nečemu o čemu dotad niste znali baš ništa.

Takav je sugovornik Jure Smajić, rukovoditelj RJ Zelenilo pri osječkom Unikomu, po struci krajobrazni arhitekt, privatno strastveni zaljubljenik u glazbu. Voditelj zborova u Župi Preslavnoga imena Marijina u životu je spojio svoje dvije najveće ljubavi, a s obzirom na to da dolazi iz obitelji umjetnika i zaljubljenika u umjetnost, zapravo je to očekivano.

- S tatine strane moj je pradjed Petar Smajić, veliki kipar naive čija se kolonija u Ernestinovu održava i danas, no i s mamine strane imamo umjetničku crtu u obitelji, Dragan Mucić, moj djed, bio je pjesnik, teatrolog i sveučilišni profesor. Mama, tata i baka, a evo danas i sestra, pedagoški su djelatnici, pa možda i to što sam iz prosvjetarske obitelji utječe na to da, kako kažu, znam raditi s ljudima, da prije svega volim raditi s ljudima. Nešto sam, dakle, naslijedio, neke sam vještine uvojio u tih svojih 36 godina - kaže kroz smijeh Smajić.

Nakon završetka osnovne škole upisao je II. gimnaziju u Osijeku, a paraleleno s njom Gglazbenu školu Franje Kuhača, gdje mu je glavni predmet bio solo pjevanje kod profesorice Vesne Coufal Jaić. Nakon mature dvojio je kojim putem krenuti u životu. Nastaviti s pjevanjem, čime se bavio "cijeli život", od Zumbića, preko Brevisa, sve do crkvenog zbora koji danas i vodi, ili upisati Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer krajobrazna arhitektura. Ukratko, krajobrazni arhitekti planiraju, oblikuju i upravljaju prirodnim i izgrađenim okolišem primjenjujući estetska i znanstvena načela u ostvarenju ekološke održivosti, kvalitete i zdravlja krajobraza, kolektivne memorije, baštine i kulture, kao i teritorijalne pravde.

- Nakon što sam upisao željeni fakultet i preselio se u Zagreb, pjevanje je malo otišlo u drugi plan. Te, 2005., godine krajobrazna arhitektura bila je potpuno novi smjer prema Bologni, koji je izrastao iz nekadašnjeg tradicionalnog vrtlarstva, a zatim se preko valorizacija okoliša i uređenja krajobraza u konačnici razdvojio na hortikulturu i krajobraznu arhitekturu. On se samo "tradicionalno" održavao na Agronomiji. Jedanput tijekom studija kolege i ja zbrojili smo kako smo imali predavanja na čak osam različitih fakulteta. Zagrebali smo u razne profesije, a u skladu s tim imali smo uvodna predavanja iz geomorfologije, sociologije, psihologije i brojna druga, sve kako bi nam proširili vidike o tome što sve to zanimanje nosi sa sobom. Primarni je dio krajobrazne arhitekture krajobrazno oblikovanje, što je zapravo uređenje kompletno svih otvorenih prostora. Od trgova koji su potpuno popločeni, bez ijedne biljke, sve do parkova i vrtova - dodaje Smajić.



U Unikomovu Zelenilu radi od 2017., a dvije godine poslije postao je voditelj te radne jedinice, koja pokriva široko područje poslova - od održavanja svih parkova, kao i njihova uređenja, dakle živica, trava, cvijeće, drveće, baš sve pripada u njihovu domenu, kao i navodnjavanje svega toga, do brige o dječjim igralištima i svoj opremi na njima.

- Zahvalan sam svim direktorima Unikoma, ponajprije sadašnjem direktoru Igoru Pandžiću, na pruženom povjerenju, kao i svim svojim kolegama u radnoj jedinici, jer radimo kao uistinu velik i uspješan tim i blagoslovljen sam time što se možemo uvijek osloniti jedni na druge. Također, spomenuo bih Jasenku Vizentaner, višu stručnu suradnicu u Odjelu za komunalno gospodarstvo Grada Osijeka, koja svojim znanjem, ali i otvorenošću daje ideje i prihvaća sve novotarije. Na kraju, posebno bih istaknuo svoju mentoricu Sonju Pavlović, koja je ove godine otišla u mirovinu, a koja je provela 40 godina u Zelenilu i koja je u tih nekoliko godina koliko smo zajedno radili nesebično podijelila sa mnom sve svoje znanje, što baš i nije tako često u velikim kolektivima. Može se učiti, studirati, dodatno obrazovati i treba neprestano pratiti nove spoznaje u svijetu vezane uz ovaj posao, ali pravo znanje, ono koje se uči na terenu, e to treba steći od iskusnih kolega - ističe Smajić.

Iako je nakon studija mogao otići u Irsku, Njemačku ili Nizozemsku, gdje je kultura krajobrazne arhitekture puno izraženija nego kod nas, s povratkom u Osijek Smajić je želio svojim novostečenim znanjem dati obol rodnom gradu, a time je mogao iznova "oživiti" i svoju drugu ljubav - glazbu.

- U slobodno vrijeme vodim dva crkvena zbora. Zbor mladih Preslavnog imena Marijina, kao i drugi zbor, u kojemu su stariji članovi. Bavimo se crkvenom, sakralnom i duhovnom glazbom. Mlade, popularne PIM-ovce, vodim od 2010., a u tom zboru pjevam od 1999. Iza nas je mnoštvo projekata, pregršt suradnji, od Opere osječkog HNK-a, Akademije, Brevisa do Zumbića, nastupa na Bonofestu i Uskrsfestu, na kojemu smo osvojili drugu nagradu. Prvi smo zbor koji je pjevao na Osječkom ljetu mladih, zatim na otvorenju Osječkog ljeta kulture. Prva i osnovna zadaća nam je animiranje nedjeljne svete mise - mladi pjevaju navečer, veliki zbor pjeva ujutro. Imamo prije pandemije započet projekt koji se sastoji od sedam stavaka, pod nazivom Jubilate Deo, od kojih smo napravili prva tri. No to je projekt za koji se moramo vratiti u pretpandemijsku formu. Na jesen nas čeka zanimljiv projekt, svojevrsni presjek dosadašnjeg rada. Naime, lani smo imali 20. godišnjicu zbora koju još nismo stigli obilježiti - priča Smajić.

Uvijek u poslu, na razgovor je stigao izravno s Kopike, gdje je s kolegama iz Zelenila uređivao prostor na novouređenom gradskom kupalištu. Smajić neprestano ima nove ideje bez obzira na to radi li se o poslu ili hobiju. Možda mu se ispuni želja pa jednog dana u Osijeku, gradu zborskog pjevanja, izvede park prilagođen koncertima na otvorenome, a koji će svim osječkim zborovima biti stalna pozornica.

- Moj hobi, zborovi, postao mi je svojevrstan drugi posao, koji obavljam istim intenzitetom, sa željom, ljubavlju i uživanjem kao i onaj koji mi je upisan u radnu knjižicu. Obje su moje "poslovne ljubavi" povezane radom s ljudima, za što je potrebno mnogo energije, razumijevanja i snage, ali kada su suradnici dobri, odgovorni i vrijedni, bili oni vrtlari ili pjevači, onda moram biti zahvalan da ni na jedno od te dvije stvari kojima se bavim ne gledam kao na posao - zadovoljan je Smajić.

Razgovor nas je zatim odveo prema nekim drugim temama, novim idejama i budućim projektima vezanim uz osječke parkove, koji bi uskoro mogli zaživjeti u novom, funkcionalnijem ruhu, ali nećemo ih spominjati u ovom tekstu, ostat će pod velom tajne još neko vrijeme, dok ovaj marljivi krajobrazni arhitekt ne da znak da o tome smijemo "propjevati".

{embed_infobox_gray}247187{/embed_infobox_gray}