U četvrtak poslijepodne otišao sam na Trg slobode, gdje sam upalio svijeću ispred brončane skulpture hrvatskog književnika i publicista Augusta Cesarca, građanima Osijeka mnogo poznatije pod uvriježenim nazivom "Šetač".
Imao sam potrebu to učiniti nakon što mi je javljena tužna vijest da nas je prerano napustio dragi gospodin Stjepan Gračan, veliki akademski kipar i autor "Šetača". Na tom me je mjestu već dočekalo nekoliko svijeća, očito upaljenih zbog istog razloga. Stajao sam ondje poprilično dugo, a misli i sjećanja odnijeli su me u prošlost, na meni nezaboravnu suradnju s Gračanom u realizaciji projekta "semaforskog Šetača".
Početkom travnja 2010., ponukan novinskim člankom o tome kako dio gradova u svijetu ima različite i originalne motive "zelenih hodača" na pješačkim semaforima, pala mi je na pamet ideja da bi i Osijek mogao dobiti nešto slično. Razmišljajući koji bi motiv mogao odraziti identitet grada a da pritom bude prihvaćen i među građanima Osijeka, "Šetač" - prva ulična skulptura u Hrvatskoj i najomiljeniji osječki spomenik - nametnuo se kao logično i utemeljeno rješenje. Osmislio sam i u tadašnjem Poglavarstvu grada Osijeka urudžbirao službeni prijedlog kako bi se silueta "Šetača" mogla transponirati i na crveno (gledan sprijeda, en face) i na zeleno semaforsko svjetlo (gledan sa strane, u hodu). Vizualno je sve uobličio moj brat Krešimir Levak, grafički dizajner.
Razgovori i dogovori s čelnicima i službama Grada Osijeka, tvrtke Elektromodul-promet d.o.o. i resornog Ministarstva prometa tekli su lakše ili teže, a ja sam baš bio zagrizao za tu ideju. No u cijeloj priči najvažnije mi je bilo dobiti dopuštenje autora skulpture. Gospodina Gračana poznavao sam otprije (makar, dosta površno) pa sam ga nazvao i dogovorili smo se da se sastanemo prvi put kada dođem u Zagreb. Prilika se otvorila kada sam 16. svibnja 2010. dolazio na danas legendarni koncert Metallice na zagrebačkom Hipodromu. Stigao sam mnogo ranije i našli smo se u kavani Hotela Dubrovnik, na glavnom zagrebačkom trgu, njegovu omiljenom mjestu. Iako sam mu još prije ukratko bio izložio cijelu ideju i ona je načelno bila zanimljiva, ipak sam strepio što će na kraju reći. Pozorno i sa zanimanjem proučio je cijeli prijedlog i vizuale, postavio mi dva-tri pitanja i onda spustio papire. "I, što kažete?" upitao sam ga s iščekivanjem. Šutio je nekoliko trenutaka i odgovorio: "Dragi Tomislave, reći ću vam iskreno. Meni je čast što će moja skulptura, koju su Osječani tako lijepo prihvatili, zaživjeti i u drugim medijima, i to na ovakav način." Srce mi je zaigralo od sreće što se njemu, autoru "Šetača", ideja svidjela! Posebno je pohvalio simboličnu poruku projekta o Osijeku kao gradu šetnje i kretanja te što su semafori urban motiv. "Ne mogu vam opisati koliko mi je drago što vam je ideja dobra. Da niste pristali, odustao bih", rekao sam te dodao: "Moram vas pitati - treba li vam isplatiti neku novčanu naknadu, i koliku?" Samo se nasmijao: "Meni će najveća naknada biti da zbilja uspijete realizirati projekt. Eto, i častili ste me kavom i kolačem." Nakon toga potpisao mi je suglasnost za realizaciju projekta i dao mi pisano dopuštenje da se "semaforskim Šetačem" koristim i u druge svrhe (naravno, uz navođenje njega kao autora), odnosno za razvoj ove ideje i u drugim smjerovima.
Nakon povratka u Osijek još sam jače prionuo na realizaciju projekta, koji možda nekima nije velik ni nešto posebno, ali meni je mnogo značio i znači. S Gračanom sam bio u stalnom kontaktu, a bilo mi je iznimno stalo da baš on dođe i svečano otvori prve semafore sa "Šetačevim" likom. To je i učinio 23. lipnja 2010., toga dana nije mi bio problem otići po njega u Vinkovce, gdje je sudjelovao na jednoj likovnoj koloniji. Nikada neću zaboraviti lijepe i pohvalne riječi koje mi je javno uputio na tom svečanom otvorenju, organiziranom, naravno, na raskrižju, pokraj "Šetača".
I poslije smo bili u više-manje stalnom kontaktu. Popili smo još nekoliko kava u Osijeku i Zagrebu, a uvijek smo se čuli oko godišnjice realizacije "semaforskog Šetača". Na žalost, više nećemo… Nerijetko se raspitivao kako razvoj projekta napreduje. Radovalo ga je što se pitanje o "semaforskom Šetaču" pojavilo u kvizu "Tko želi biti milijunaš?", da se redovito pojavljuje u križaljkama i u različitim časopisima, da se projekt obrađuje kao "studija slučaja" u školama i na fakultetima. Na moje komentare kako bih volio da se silueta "Šetača" postavi na semafore i izvan središta Osijeka te na pješačke staze (što je također predloženo), kao i da se malo bolje iskoristi u promotivne svrhe, samo bi se smješkao: "Ma, ne brinite se. Nastavite se truditi i sve će to jednom doći na svoje." Vjerujem i da hoće.
Dragi gospodin Gračan za života je u umjetnosti stvorio toliko toga velikog i važnog što će se zasluženo pamtiti još mnogo godina nakon njegova preranog fizičkog odlaska. No za mene će zauvijek ostati ponajprije čovjek koji je, otvorena srca i uma, ne samo dopustio nego i objeručke prihvatio i dao potporu ideji jednog osječkog (tada) mladića da njegova skulptura u javnom prostoru zaživi i na drugi način. Sretan i zadovoljan kao da je njemu samom to palo na pamet. To mogu samo veliki umjetnici i ljudi. Bio je očito svjestan da "Šetač" nije više "samo" skulptura, još manje pješačko semaforsko svjetlo ili nešto treće, nego da je postao jednim od prepoznatljivih simbola grada koji je toliko volio, kojemu je toliko dao i kojemu se uvijek iznova vraćao. Ima li ljepšeg priznanja nekom umjetniku od toga?
Počivali u miru, gospodine Gračan. Vaša djela, naravno i "Šetač", ostaju živjeti tu, među nama, s nama i u nama.
Tomislav Levak