"Moja Ja sam samo učiteljica, volim svoj posao, radim ga s ljubavlju i ne postoji tu nešto vrijedno spomena što drugi učitelji i nastavnici, kolege, nisu napravili ili ne bi bili spremni napraviti za svoje učenike. To je, jednostavno, samo ljubav prema poslu, skromno odgovara Tatjana Čepo, učiteljica 2.c razreda Osnovne škole Ivana Filipovića u Osijeku, na upit za razgovor za Glas Slavonije.

A povod našem zanimanju bile su brojne reakcije roditelja učenika njezina 2.c, koji su za Tatjanin angažman u dva koronamjeseca imali samo riječi hvale. Njezin su način rada, pristup i senzibilitet nadilazili uobičajene učiteljske standarde, smatraju roditelji, naglašavajući kako su upravo zahvaljujući njezinu trudu svi zajedno lakše prebrodili krizu i do sada svima nepoznat način funkcioniranja škole na daljinu. Epidemija bolesti COVID-19 dovela je do zatvaranja škola, a rad od kuće uz praćenje nastave na Trećem HRT-a i učiteljima i roditeljima bio je velika nepoznanica. To više što nitko nije znao reći koliko će to trajati, a time i kakve će posljedice imati za djecu, koja se u toj ranoj školskoj dobi raduju svakom dolasku u školu, u svoj razred, a posebno druženju s ostalim učenicima i, naravno, susretu sa svojom učiteljicom.

Može i bez računala

- Kada je bilo najavljeno zatvaranje škola u Istri, i mi smo ovdje počeli razmišljati što i kako s gradivom i nastavom na daljinu. Praćenje na TV-u činilo se lijepim i zgodnim načinom odrađivanja nastave, no odmah mi se nametnulo i pitanje hoće li se to gradivo poklapati s našim planovima i programima. U kojem će to biti obujmu i na koji način, pitanja su koja su mučila sve učitelje u našoj školi, a vjerujem da su tako razmišljali i svi drugi prosvjetni radnici. Postojao je i strah koliko će djeca ozbiljno doživjeti taj način nastave, jer im je TV do tada bio samo oblik zabave - priča Tatjana, koja je u prosvjeti već punih 26 godina, od čega je 25 godina učiteljica razredne nastave u osječkoj OŠ Ivana Filipovića.
Upravo sve to iskustvo, uz suradnju s ostalim kolegama, navelo ju je na razmišljanje o pokretanju virtualne učionice kao načinu funkcioniranja dvotjedne nastave na daljinu. Iako se to činilo odličnim rješenjem, jer je postojala široka lepeza odabira i već gotovih materijala, brzo se, međutim, nametnula i jedna tehnička i materijalna prepreka.

- Mnoga djeca u toj dobi još nemaju svoje računalo, a zbog epidemije od kuće su im radili i roditelji ili stariji sestre i braća, kojima je za praćenje nastave također trebalo računalo. Osim toga, ovdje je riječ o osmogodišnjoj djeci, koja za takav način rada na računalu trebaju pomoć i nadzor odraslih. Kako sam bila u stalnom kontaktu sa svim roditeljima svojih učenika, kao moguće rješenje predložila sam im "listiće za praćenje nastave" - objašnjava Tatjana s iskrom u očima i osmijehom koji s njezina lica nije silazio tijekom cijelog razgovora, koji smo zbog još uvijek potrebnog opreza odradili u lijepo uređenom te zelenilom i cvijećem ispunjenom školskom dvorištu.
Njezina se ideja s listićima za praćenje nastave svidjela svim roditeljima, a veliku je potporu dobila i od ostalih kolega te ravnatelja škole. No jasno joj je bilo da će to zahtijevati cjelodnevni angažman, što se vrlo brzo pokazalo i točnim. Odnosno, djelomično točnim, jer je uz praćenje nastave na Trećem, virtualne kontakte, pripreme i pregledavanje listića sve skupa trajalo i duboko u noć.
- Gradivo koje je praćeno na Trećem nije se poklapalo s našim nastavnim planovima, a nisam željela da djeca gube rutinu nastave. S roditeljima sam se dogovorila da ćemo pokušati s listićima pa - dok ide. Ubrzo su mi ponuđeni printeri, kopirke, laptopi, papir, pomoć pri fotokopiranju, fascikli, košuljice… Sva moguća tehnička podrška od strane roditelja, kolega i stručnih službi. No kako je na snazi bila zabrana kretanja, a ja živim u Čepinu i bez propusnice nisam mogla dolaziti u Osijek, u pitanje je došao cijeli projekt, zbog distribucije listića. Imala sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene i moje želje da moja djeca s radom nastave koliko-toliko prema našemu planu i programu - prisjeća se sugovornica, dodajući kako je i tu dobila bezuvjetnu potporu roditelja.

- Roditelji predlažu da njima šaljem mailom listiće za dva-tri tjedna, jer se karantena nastavila do Uskrsa, pa i nakon blagdana, pa do ne-znamo-kada, a oni će ih printati i slagati. Distribuciju smo organizirali tako što su roditelji dolazili u određene četvrti po listiće i dijelili ih dalje, a ispunjene listiće dostavljali na također dogovoreno mjesto. Budući da nisam imala propusnicu, trebalo mi je te ispunjene listiće na neki način dostaviti. Opet roditelji imaju ideje - nečiji šef stanuje blizu mene i ima propusnicu, jedna mama radi s mojim susjedom koji ima propusnicu… Dobri ljudi i snalažljivi roditelji - i sve se može. Stizali su uradci moje djece, s radošću sam ih pregledavala, listala i zamišljala namrštena čela i prstiće kako stišću olovku i brišu gumicama, kako biraju najšarenije bojice dok boje crteže i slike… I sve je to stizalo do mene zahvaljujući roditeljima - priča nam Tatjana tako slikovito da sam gotovo mogao vidjeti kako listići kolaju, poput nekih tajnih spisa, od ruke do ruke.
Unatoč tomu što je sve tako dobro funkcioniralo, Tatjana je imala potrebu gotovo svakodnevno komunicirati sa svakim djetetom. Zanimalo ju je, naime, kako se djeca osjećaju, zanimalo ju je njihovo mišljenje i sve ono što bi ih pitala i željela od njih čuti da su u svojoj učionici.

Moja dječica

- Komunicirali smo preko Vibera i Zooma. Slala sam im poveznice i prezentacije. Roditelji su mi slali fotografije moje dječice u različitim aktivnostima, videosnimke pjesmica iz glazbenoga, fotkice aktivnosti u vrtu, dvorištu; kako po najnovijem Domba piše brojku 7, kako Fićo već naveliko slaže animacije svojih igračaka, Vigo preskače vijaču, kako Niko uspješno lovi ribu, kako jedna Marta vrtlari, a druga je pronašla djetelinu s pet listova, Ana pravi šarene muffine, Kata otkriva tajne Worda, a Luci igra gumi-gumi jer sada joj mama stigne pokazati svoju omiljenu igru iz djetinjstva, i naš Hrvoje, čiji su roditelji medicinari pa mnoga toga mora napraviti sam… No najviše im je nedostajao veliki odmor - objašnjava Tatjana, dodajući da je s popuštanjem mjera predložila rad u virtualnoj učionici, čemu su se usprotivili roditelji naglasivši kako "ne daju naše listiće“.
Kurirski im je posao išao sasvim dobro. Učiteljice iz produženoga boravka slale su dnevne kreativne zadatke, u koje su bili uključeni i odrasli. Nije se mirovalo ni vikendima, jer su tada roditelji slali izazove koje su drugi prihvaćali, slali snimke i nasmijavali jedni druge.
- A smijeha i radosti nikada dosta! Cijela je ova situacija donijela nove kvalitete, nove/stare kvalitete koje su isparile negdje u vrtlogu života. Stvorila su se među roditeljima nova i čvršća prijateljstva, među nama odraslima odnosi su postali nekako manje službeni. A djeca, ona vole svoje učitelje i stoga je uvijek potrebno njegovati taj socijalni kontakt – govori nam Tatjana, koja nije zaboravila pohvaliti i uredništvo HRT-a te učiteljice i učitelje koji su se izvrsno snašli u cijeloj toj priči.

Zanos, optimizam i entuzijazam kojim Tatjana u svojih učenika razvija senzibilitet za kreativnost vidljiv je iz svake njezine rečenice i izraza lica, a posebno kada govori o njihovim uspjesima, afinitetima ili karakterima. To, međutim, nije nešto što se da naučiti iz knjiga, nego se ljudsko biće s tim rodi ili ga tomu, gotovo u pravilu, uvijek na teži način, nauči život. Tatjana je majka Viktorije i Lucije, djevojki oboljelih od cerebralne paralize, stopostotnih invalida. Brigu, ljubav i razumijevanje koje pruža svojoj obitelji jednakim žarom prenosi i na svoje učenike, koje u pravilu najčešće naziva svojom djecom. Na tome su joj iznimno zahvalni roditelji, ali i učenici, koji su tu ljubav i zahvalnost prema svemu što im pruža njihova učiteljica pokazali i ovaj put te su za potrebe ovog članka izradili kolaž fotografija koje su joj slali u vrijeme škole na daljinu.

Uz takav uzajaman odnos i razumijevanje nije bilo teško završiti školsku godinu, koju će zacijelo svi zajedno pamtiti, najviše po dobrom, uz želju da se više nikada ne ponovi. Svi zajedno nestrpljivo već čekaju rujan, kada će ih učiteljica Tatjana Čepo okupiti u istoj školi, ali ovaj put u 3.c. n