Kada je prije tjedan dana Benjamin Netanyahu, premijer Izraela i neformalni gospodar rata i mira na Bliskom istoku, izlazio na birališta, bio je uvjeren kako je sve što treba učiniti osvojiti većinu u odnosu prema svom protukandidatu Eisenkotu. Blok okupljen oko njegova Likuda osvojio je većinu glasova, ali pokazalo se da to nije bilo dovoljno da Netanyahuu osigura još jedan mandat. Naime, na birališta su masovno pohrlili i Palestinci.

Procjenjuje se kako je više od 80 posto Palestinaca koji imaju izraelsko državljanstvo konzumiralo svoje biračko pravo, poremetivši sve izborne računice. Glasove su mahom davali arapskim strankama, odnosno Zajedničkoj listi ili Ra'am Mansouru Abasu, tako da sada postoji svojevrsna podjela zastupnika u Izraelu na tri bloka. Blok okupljen oko Netanyahuova Likuda ima 53 zastupnika, blok okupljen oko Eisenkota 48 zastupnika, i arapske stranke koje imaju ukupno 19 zastupnika, odnosno petnaest posto glasova u izraelskom Knessetu, koji ukupno broji 120 zastupnika. I tu počinje izraelski politički rašomon.

S jedne strane Netanyahu grčevito nastoji očuvati svoju poziciju, no za ponovno imenovanje na mjesto premijera nedostaje mu osam zastupnika, a među Arapima će ih jako teško dobiti. Ne samo zbog svega onog što je Netanyahu inicirao u posljednjih nekoliko godina, od razaranja Gaze, uvođenja strahovlade na Zapadnoj obali ili iniciranja napada na Iran. Prepreka je i činjenica kako blok okupljen oko Likuda čine i radikalno desne stranke poput onih koje vode Netanyahuovi partneri Ben-Gvir i Smotrich koji bi napustili blok ako Netanyahu počne pregovarati s Palestincima.

AFP

S druge strane, Eisenkotu nedostaje trinaest glasova u Knessetu kako bi formirao vladu i bacio Netanyahua u opoziciju, a vjerojatno i u zatvor. No i Eisenkot svoju desnicu ima. U bloku koji se oko njega okupio također se našao dio radikalne izraelske desnice poput Naftalija Benneta i Avigdora Libermana te ljudi koji njih dvojicu zdušno podržavaju. Ujedno, tijekom predizborne kampanje Eisenkot je, kako bi privukao izraelske centriste i bar dio desnice, dao i određena obećanja. Traži prihvaćanje Izraela kao židovske i demokratske države, obveznu nacionalnu vojnu službu te potpuno uništenje Hamasovih vojnih i upravljačkih kapaciteta, a to arapske stranke ne bi prihvatile.

Osnovni razlozi za masovni izlazak Palestinaca na birališta bili su strah od jačanja radikalne desnice, rat u Gazi i odnos prema Palestincima. Ujedno, palestinske zajednice u Izraelu godinama se suočavaju s organiziranim kriminalom i velikom stopom ubojstava, jer policije u palestinskim dijelovima izraelskih gradova gotovo da i nema.

U ovome trenutku jedno od mogućih rješenja je da Eisenkot pokuša na svoju stranu privući ultraortodoksne stranke iz Netanyahuova bloka. Oni naime nisu uz Likud tako čvrsto vezani i mogli bi eventualno prijeći na suprotnu stranu, čime bi Eisenkot dobio većinu za sklapanje vlade. No Eisenkot je svoj program i projekt, između ostaloga, temeljio i na obvezi nacionalne službe, što znači vojna obveza za sve. No ultraortodoksni Židovi, kao i Palestinci, tome se žestoko protive.

Izrael se našao u situaciji u kojoj se politički interesi i ideološka uvjerenja sudaraju s neumoljivom parlamentarnom matematikom. Ra'am je mekši i spremniji su na kompromise, dok Zajednička lista postavlja znatno čvršće uvjete, posebno kada je riječ o palestinskom pitanju. No ni jedni ni drugi nemaju razloga svoje mandate pokloniti bilo kojem od dvojice pretendenata na premijersku fotelju.