Nakon što su američke obavještajne službe upozorile kako bi u sljedećih nekoliko mjeseci Rusija mogla napasti jednu od manjih članica NATO-a, Poljska, Estonija, Latvija i Litva počele su s jačanjem sigurnosti svojih infrastrukturnih objekata.

Prvenstveni cilj je zaštititi brane, plinovode i elektrane, posebice od napada dronovima pri čemu bi eventualni napadi mogli biti izvedeni kao "false flag", odnosno prikrivena operacija. Izvješća američkih obavještajnih službi koja ukazuju na moguće scenarije, od ruskoga kibernetičkog napada do manjeg vojnog upada u neku članicu NATO-a, objavili su ovih dana mediji poput Wall Street Journala i CNN-a. Procijenjeni vremenski okvir za moguće napade kreće se od ove jeseni do 2029. godine.

Naime, kako bi provjerila način funkcioniranja Sjeveroatlantskog saveza, spremnost na donošenje odluka i usuglašavanje stavova među članicama, Rusija ne mora oklopništvom ili pješaštvom prijeći preko granice i pokrenuti invaziju. Dovoljno je poslati bespilotnu letjelicu napunjenju eksplozivom koja bi uništila neko od ključnih postrojenja, dovoljno veliko i bitno da se ovaj udar ne može olako otpisati ili pripisati pojedinačnom incidentu. No porijeklo bespilotne letjelice, bar u prvih desetak sati, treba biti nejasno. Ako bi odmah bilo jasno da je ruski, usuglašenost se ne može iskušavati. No, ako bi udar izveo dron ukrajinskog porijekla, s ukrajinskim oznakama na sebi, stvar je sasvim drugačija.

U ovakvom slučaju, gotovo je sigurno kako bi baltičke zemlje i Poljska odmah ustvrdile kako je riječ o ruskom napadu, no pitanje je kako bi reagirale ostale članice NATO-a. Vrlo izgledno - što zapadnije, to opreznije. S izuzetkom Francuske i možda Njemačke. Posebno je zanimljivo kako bi reagirao SAD. S Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, teško je za povjerovati da bi SAD odmah stao na stranu istočnih članica Saveza i bezuvjetno ponudio pomoć. I tu je dobitak za ruskog predsjednika Vladimira Putina - ne nužno uništenje neke elektrane ili brane. Dobitak je politički, kojim se pokazuje kako aktiviranje članka 5. sporazuma o NATO-u ne bi išlo lako, gotovo automatizmom i bez otpora, što bi za Moskvu predstavljalo strateški uspjeh. Ujedno, ovakav napad, na koji ne bi bilo odgovora, ili gdje bi se odgovor svodio na političke deklaracije načinio bi svojevrsan presedan. Jer danas trafostanica ili elektrana, sutra željeznička stanica ili most. I pitanje je gdje se nalazi linija koju je potrebno prijeći da bi došlo do stvarnog odgovora Saveza.

U tom svjetlu treba promatrati i incident u zračnoj luci Leipzig na istoku Njemačke, gdje je prije nekoliko dana pronađen dron napunjen Semtexom, vrlo razornim eksplozivom. Prema prvim izvještajima, američke obavještajne službe koje su uključene u istragu sumnjaju na ruske obavještajce, dok službeni Berlin još nije izišao sa svojim komentarom.

Iskušavanje granica stara je ruska taktika. Još od Lenjina vrijedi doktrina "probaj s bajunetom; ako je mekano, guraj dalje, ako naletiš na čelik, povuci se nazad" koje su se sovjetski, a sada i ruski lideri prilično čvrsto držali i tražili granice do koje mogu ići. Uostalom, takvu granicu je i Nikita Hruščov tražio tijekom kubanske krize.

Upravo zato prvi ruski napad na NATO možda uopće neće izgledati kao napad. Neće biti tenkova koji prelaze granicu, raketa ispaljenih s jasno utvrđenih položaja ni poteza koji bi NATO-u ostavio samo jednu mogućnost odgovora. Možda će to biti samo jedan dron, jedna eksplozija iza koje će ostati par komada olupine i koji će sljedećih desetak sati ostaviti otvorenim pitanje tko je zapravo napao. Tih desetak sati moglo bi biti važnije od štete koju je eksplozija napravila.

Poljska, kao i baltičke zemlje koje su s Rusijom pedeset godina dijelile zajedničku državu, dobro poznaju način na koji Moskva razmišlja. I očito ne prepuštaju ništa slučaju. Umjesto da se uzdaju u diplomaciju i razum, upravo utvrđuju kritičnu infrastrukturu.