Više od milijun i pol ljudi pod oružjem, više od 2000 borbenih zrakoplova, oko 500 ratnih brodova, gotovo 50 podmornica, ali i oko 290 nuklearnih projektila... Tako danas izgleda zbroj vojnih kapaciteta zemalja Europske unije, što čini, kada se promatra kao cjelina, vrlo respektabilne oružane snage na globalnom nivou, snage koje se bez ikakvih problema mogu suprotstaviti Rusiji, Kini ili SAD-u. No zbroj postojećih vojski definitivno ne čini jednu jedinstvenu vojnu silu, nego je stvar puno kompliciranija.

Naime, u posljednjih se nekoliko godina, a posebice s dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, pokazalo da se europski partneri, u smislu obrane, ne mogu potpuno osloniti na Sjedinjene Države, bez obzira na članstvo u NATO-u. Usto, pred Europsku uniju sve češće dolaze i zadatci koji zahtijevaju angažman oružane sile, poput aktualnog prijedloga da upravo Europska unija kontrolira eventualno primirje u Ukrajini i Kijevu te jamči sigurnost i odvraćanje u slučaju ponovljene ruske agresije. Naravno, tu zadaću neće obavljati postrojbe EU-a kao jedinstvene snage, nego će cijeli sustav biti organiziran po uzoru na NATO misije, gdje na terenu djeluju nacionalni kontingenti pod zajedničkim zapovjedništvom. No ideja o formiranju zajedničke, jedinstvene EU vojske i dalje ostaje, a to je zadatak koji nipošto ne bi bilo lako ni jednostavno izvesti.

Složen projekt

- Ovdje je toliko otvorenih pitanja na koje nema jednostavnog odgovora da je ideja o formiranju jedinstvene EU vojske sada znanstvena fantastika. Cijeli je tu niz problema, počevši od standardizacije opreme i naoružanja. Kojim bi se jezikom ti vojnici služili u zapovjednom lancu? Kako bi bili izmiješani po postrojbama? Cijeli niz je problema na koje u ovome trenutku nema odgovora i koji ovakav projekt čine izuzetno složenim - kaže za naše novine Igor Tabak, vojni analitičar s portala obris.org.

Iako se europske vojske mahom koriste istim kalibrima pješačkog i artiljerijskog naoružanja, poput jurišnih pušaka u kalibru 5,56 mm, njihova standardizacija bila bi logistički problem. Načelno, svi imaju iste kalibre streljiva, no ipak postoje određene razlike koje ograničavaju njihovu uporabu i izmjenjivost. Pokazalo se to i na bojištu u Ukrajini, gdje se, kao najučinkovitije artiljerijsko oružje pokazao top u kalibru 155 mm. Razne europske zemlje slale su Ukrajini artiljerijsko streljivo, no ono nije bilo uvijek potpuno isto, što je znatno otežavalo njegovu uporabu i iskoristivost. Pokazalo se kako su ukrajinske postrojbe primale čak 12 vrsta granata u istome kalibru koje su se razlikovale u pojedinim karakteristikama, što je preciznu paljbu znatno otežavalo.

Slično bi se dogodilo i pri formiranju jedinstvene EU vojske kada bi se izmiješale postojeće zalihe streljiva, opreme i naoružanja. Slična stvar je i u pitanju taktike i strategije ratovanja, jer francuski model nipošto nije jednak taktikama čeških ili bugarskih postrojbi, iako je riječ o vojskama NATO zemalja. Vrhovno zapovjedništvo, odnosno generalski zbor? Bira li se prema nacionalnom ključu ili prema sposobnostima pojednih zapovjednika? Otvorenih pitanja je napretek.

Unosan posao

- Osim logističkih i operativnih problema, tu je još nekoliko bitnih pitanja. Prvo od njih je na čiju bi se vojnu industriju ova oružana sila naslanjala? To je velik financijski kolač i sigurno je kako pregovori oko toga nipošto ne bi bili laki. Svaka bi zemlja željela izvući što više za svoju vojnu industriju jer to je jedan od najunosnijih poslova današnjice. Riječ je o stotinama tvornica, tisućama zaposlenih i golemim profitom koji se mjeri u milijardama eura - kaže Tabak.

Uz vojnu industriju, tu je i pitanje političkog utjecaja. Vojska SAD-a odlazi kamo joj naloži Trump. Ruske postrojbe bez pogovora slušaju Putina. Kineske trupe ispunjavaju Xijeve zapovijedi. Naravno, sva ta tri lidera trebaju odobrenje kongresa, Dume ili parlamenta, ali to je naknadna formalnost. Kako bi to funkcioniralo u slučaju EU vojske? Teško je očekivati da će europski vojnici bez pogovora slušati predsjednika Europske komisije kao najvišeg dužnosnika Unije, a još je teže da će se lideri 27 zemalja članica lako suglasiti i oko najjednostavnijih pitanja, a pogotovo oko stanja rata ili mira. Dovoljno je u ovome trenutku zamisliti hipotetsku situaciju kako oko eventualnog rata protiv Rusije stavove trebaju uskladiti poljski predsjednik Karol Nawrocki ili francuski predsjednik Emmanuel Macron s jedne strane i mađarski premijer Viktor Orban ili njegov slovački kolega Robert Fico s druge strane. Gotovo nemoguća misija.

- I, na kraju, treba imati na umu da je ovdje riječ o vojsci. Odnosno, sve je dobro dok je dobro, ali što kad nešto krene po zlu? Kada počnu neki ozbiljni sukobi u kojima se masovno počne gubiti ljudstvo, kada krenu ranjavanja i pogibije? Što će se onda dogoditi, tko će koga okrivljavati i kako će se postrojbe birati za djelovanja na pojedinim bojištima? Kada se sve to ima na umu, treba reći da formiranje EU vojske u ovome trenutku definitivno nije lagan zadatak, a pitanje je koliko je on uopće izvediv - zaključuje Tabak.