Američki predsjednik Donald Trump objavio je da Europi uvodi carine. Tko ih želi izbjeći, neka proizvodi u Americi, zagrmio je Trump, a poruka je jasna: nova američka administracija neće zazirati od protekcionističkih mjera s ciljem da popravi položaj SAD-a u vanjskotrgovinskoj razmjeni.

Takve mjere obično vode u trgovinske ratove u kojima nema pobjednika, već svi ponešto gube. Najviše bi mogla izgubiti ukupna međunarodna razmjena i svjetska trgovina, pri čemu bi se vodeće ekonomije mogle još više zatvoriti i antagonizirati. Protekcionizam, zatvaranje i deglobalizacija dodatno bi mogli utjecati na geopolitičke odnose. Carine prema Kini, Kanadi, ali i EU-u Trump je zazivao i tijekom kampanje, a brojne analize već su tada išle u smjeru što bi se moglo dogoditi u slučaju da ih najmoćnija ekonomija svijeta uistinu uvede.

Kao što je poznato, Europa već godinama ne uspijeva naći put prema gospodarskom rastu. Inzistira na skupoj zelenoj tranziciji, levitirajući na rubu recesije kojoj najviše pridonosi velika njemačka ekonomija, čiji se položaj pogoršao nakon kidanja veza s Rusijom. Uvoz nafte i plina preusmjerio se dijelom prema Americi, a Trump sada traži da ga Europa i poveća kako bi se time "ublažio", odnosno kompenzirao SAD-ov vanjskotrgovinski manjak u razmjeni s EU-om.

EU u razmjeni sa SAD-om ostvaruje suficit, što Trumpu smeta, pa je najavio carine kako bi "zaštitio" američku ekonomiju. Ona u globalu bolje stoji od europske: američki rast premašuje tri posto, a europski je tek nešto veći od nule. U SAD-u su i inflatorni pritisci slabiji, iako i dalje postoje. Dakle, ako SAD uvede carine na robu iz Europe, to bi moglo ugroziti europski izvoz u Ameriku te potaknuti seljenje kompanija iz Europe, što bi bio još jedan udarac ionako krhkoj ekonomiji. No ojačalo bi inflatorne pritiske u SAD-u te Federal Reserve dodatno usporilo u snižavanju ključnih stopa. Ako Europa uzvrati istom mjerom te uvede carine na američke proizvode, to znači istu stvar u obrnutom smjeru: tim će proizvodima uvesti i veće cijene. Europska središnja banka inflaciju je jedva nekako uspjela svesti ispod tri posto te je novi inflatorni pritisak posljednje što joj treba. Monetarno streljivo je potrošeno, a ekonomski rast i dalje je na nultoj točki. Kamate su u eurozoni konačno krenule dolje, s ciljem poticanja rasta, ali u nadi da je inflacija svladana. No, upravo bi se u uvjetima mogućeg trgovačkog rata, što je scenarij o kojem je u prosincu govorila i naša središnja banka, robna razmjena usporila, a cijene ponovo krenule uzlazno. Povećale bi ih carine, ali za Europu – ne samo carine.

Činjenica da ECB ruši svoj kamatnjak brže od američkog Feda znači da je euro dugoročno pod pritiskom slabljenja u odnosu prema američkom dolaru. Kapital uvijek ide u onu valutu koja osigurava više povrate, pa ta valuta jača. Slabiji euro pak znači skuplji uvoz, pa već preko kanala tečaja eurozoni prijeti novi val inflacije. Ako pak počne kontrirati Trumpu i uvoditi carine, inflatorni udar mogao bi biti još jači. Fed bi baš zbog carina o kojima Trump priča, zbog istog razloga, straha od inflacije, svoje stope mogao dulje zadržati na istoj razini. To bi moglo još povećati jaz između dviju monetarnih politika, a onda i tečajnu divergenciju. Na malom se hrvatskom tržištu unutar same eurozone borimo s inflacijom koja je veća nego u zemljama u okruženju, a ono što vrijedi za Hrvatsku, vrijedi u ovoj situaciji i za cijelu Europu: treba povećati proizvodnju i više se oslanjati na vlastite resurse kako bi se građane zaštitilo od viših cijena i interesa kapitala.