Požar koji je progutao i guta dobar dio Los Angelesa, tu vatrenu stihiju, teško je gledati i na malim ekranima, sve i da je čovjek tisućama kilometara daleko, premda prilozi ne traju duže od koje minute. Teško je gledati ljude koji su ostali bez ičega spašavajući svoj život, gledati kako nestaje grad u kojem su do jučer snovi bukvalno postajali stvarnost.

Sve je sravnjeno

Stvarnost je ovih dana u LA-u čisti užas. Teško je gledati, a kakoli je samo ondje, uz to, živjeti?! Pitamo to Alena Slavicu, našeg glazbenika, koji sa svojom obitelji, suprugom Sandrom i kćeri Emom, živi u Los Angelesu. Pitamo ga, premda se sva pitanja čine banalna nakon samo koju sekundu gledanja televizijskih snimki vatre koja guta sve pred sobom.

PIXSELL

“To je kataklizma, takva tragedija da je nezamislivo. Pacific Palisades je od nas šest kilometara. Imamo tu sreću da je vjetar puhao u kontru, prema Malibuu i prema oceanskoj strani. Tako da je Malibu stradao. LA je jako raširen grad, imate raznih zona. Sva je raštrkano i svi smo na stand by jer nikad ne znaš gdje će biti požar. Svako malo ima novih žarišta. Najgroznije žarište je Pacific Palisades. Tamo su stradale sve kuće koje postoje, škole, trgovački centri, sve. Ne možete ni zamisliti kakva je to slika. Stotinjak kuća, jedna do druge, više ne postoji. Sve je sravnjeno sa zemljom", priča Slavica.

Kaže kako vatrogasci nisu imali nikakve šanse tu vatrenu stihiju gasiti. "Nisu imali šanse jer vjetar puše više od 100 milja na sat, kao neka bura od 180, čak može biti i više od 200, kilometara na sat. To je strahovita brzina. Drugo, sve te kuće građene su kao montažne, s drvenim, sitnim, tankim letvicama, tako da je sve suho. I kako vjetar ide, vatra se samo spaja i sve ruši. Vatrogasci su praktično jedino mogli spašavati ljude, evakuirati što veći broj ljudi, životinja, skloniti djecu. Brojevi se stalno mijenjaju. Uopće nemam točan broj koliko je ljudi evakuirano. Jučer je bilo 100.000, danas to može biti 150.000. Ja sam na stand by, na samo šest kilometara dalje i nikad ne znaš što će se dogoditi. Svi sve pratimo, telefonski smo povezani i ako bi meni prijetila vatra, dobio bih upozorenje da se moram evakuirati, maknuti se iz zgrade", kazuje Slavica.

Ponavlja kako se dinamika stalno mijenja i teško je uopće govoriti o tome kuda je vatra prošla, kamo je došla i kamo dolazi. Ono što je dobro jest, kako veli, što je vjetar lagano oslabio. "Imam osjećaj da se bar u nekim dijelovima grada sve skupa malo smiruje", kaže Slavica.

Njegova obitelj je u Brentwoodu. Od njih do Malibua je 15 minuta vožnje, Palisade je udaljen toliko da praktično do njega prošetati može. Sva je dakle sreća što je vjetar odlučio puhati na suprotnu stranu. Što da je puhao drukčije?!

“Da je vjetar okrenuo prema ovoj strani, onda bi ova strana bila kataklizma. Doduše, ovdje su kuće malo raštrkanije, možda je više zgrada nego privatnih kuća, koje su zbijene jedna do druge. Kod nas je možda manje zelenila, drveća, pa bi možda bilo sve malo blaže. Ali ne znam što bi bilo", iskreno će Slavica.

Pitamo ga kako se uopće odvija život ovih dana. Teško da može biti normalan i uobičajen kad je kataklizma tek koju milju daleko. Slavica na to veli kako je Ema, njegova kći, išla nekidan u školu u dio grada koji nije ugrožen, no uz nju je ondje bilo tek šest-sedam studenata, taman da ranije odu kući.

EPA

Na vjetru je sve

“Pratiš vijesti, pratiš što se događa i stalno gledaš da se ne bi proširilo, raširilo, došlo blizu nas, da nas ne bi evakuiralo. Puno nam je prijatelja ponudilo pomoć, da možemo doći. Teška je situacija kad ne znaš što se događa, ne znaš koliko će trajati. Sva ovisi o vjetru. Škola je, evo, zatvorena, ova sigurna škola, jer je zrak loše kvalitete. Užasno puno je čađe, ne može se hodati, nema ljudi vani, nitko ne ide nikamo. Jako je opasno, pogotovo za starije ljude, astmatičare, za sve, jer ne može se disati", priča Slavica.

Pod dojmom vijesti odgledanih netom prije nego što smo nazvali Slavicu, spominjemo mu i pitanje "krivca". Svašta se, naime, počelo pričati, svakog kriviti za požar, od politike do eukaliptusa. "Ne može se generalizirati, tvrditi 'taj i taj je krivac'. Ima tu, najvjerojatnije, i piromanije, ali ima i nekih interesa, raznih osiguranja. Ima tu svega, i pitajboga čega sve ima i čega nema", kaže Slavica.

Obrane od ovakvog požara, ovakvog vjetra, ne vidi. To je, slikovito će, kao da stavite kombi na autocestu kod Svetog Roka dok puše bura od 250 kilometara na sat. "Imaš mali kontejner s vodom, a gori ti šest kuća i još četiri su zapaljene u roku od pola minute. Nemaš nikakve šanse. Dolaze ovamo pomoći iz Nevade, Washingtona, ali ne stignu gasiti. Oni mogu ugasiti samo cestu da ljudi mogu proći, ništa drugo. To je brzina neviđena. Kako prođe vjetar, tako prođe i vatra", veli Slavica.

Ljudi ostaju bez svega, ali, ističe Slavica, najvažniji su ljudski životi. "Sve je nadoknadivo, stvari su nadoknadive. Bitno da se životi sačuvaju", poručuje Slavica.

On, supruga mu Sandra i kći Ema trude se živjeti kao svaki drugi dan. Ulovili smo ga baš u trenu kada je u trgovini koja radi kupio nešto namirnica da skuha ručak. "Pita me supruga što ću uzeti ako nas evakuiraju. Ja velim da ću najvjerojatnije gitare pobrat", uspijeva se i mrvu našaliti Slavica. Razgovor završavamo njegovom ocjenom da mu se čini kako ipak ide prema boljem. Na vjetru je, čini se, sve. Dok ne jenja, ostaje živjeti neizvjesnost.