Grad heroj 35 godina nakon sloma obrane: Vukovar ima dušu, neusporediv je s bilo kojim drugim mjestom
Svoju prošlost Vukovar je sačuvao, sadašnjost obnovio, a najvažnije je da u njegovoj budućnosti ostanu - ljudi
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama.
Trideset i pet godina poslije gotovo proročanski zvuče ove riječi Siniše Glavaševića, ubijenog urednika i ratnog izvjestitelja Hrvatskoga radija Vukovar, zapisane u antologijskoj “Priči o gradu”. Njegov glas, koji je u jesen 1991. svijetu prenosio istinu iz opkoljenoga grada, neprijatelj je uspio zauvijek utišati, ali njegove riječi ostale su živjeti, kao upozorenje, ali i obveza.
Najteža bitka
Jer Vukovar je doista iznova izgrađen. Obnovljeni su domovi, škole, ceste i trgovi, no tri i pol desetljeća nakon ratnog razaranja pred gradom je možda najteža bitka - kako zadržati ljude i ne ostati sam u budućnosti.
Petak je, prelijepi jesenji dan kao stvoren da se vidi kako Vukovar danas živi. Pogled s Vodotornja otkriva veličanstvenu ljepotu grada uz veliku rijeku. Dunav teče pokraj obnovljenih pročelja, uređena šetnica prati rijeku, parkovi su njegovani, prometnice obnovljene. Teško je nekome tko nije vidio ratni Vukovar objasniti koliko je toga ovdje bilo sravnjeno sa zemljom, uništeno. Ali kad se s vidikovca spustimo među ulice, do samog središta, uočava se ono što fotografije obnovljenih zgrada ne mogu prikazati, a to je manjak ljudi. Nedostaje onaj “muving”, gužve, razgovori, susreti osoba koje odlaze s tržnice ili na pauzi posla popiju kavu na terasi kafića, nedostaju gužve učenika, radnika, turista...
Ispred Mlinara u samom središtu Vukovara zatječemo pet nasmijanih djevojaka. Šesnaest im je godina tek, doznajemo, srednjoškolke, Vukovarke. Pomislih kako je to idealno za početak priče o Vukovaru danas i pogledu u budućnost. Djevojke u početku odbijaju svaki pokušaj razgovora, no nakon kratkog uvjeravanja postižemo kompromis da nema imena i nema fotografija. Preostale četiri izabiru jednu koja će u njihovo ime reći ono što, ispostavilo se, sve misle. Na upit kakav je život mladih danas u Vukovaru djevojkama kao da je nestao osmijeh s lica.
- Vjerujte mi da jedva čekam dan kada ću otići iz Vukovara - iskreno je kazala djevojka čije su prijateljice pokretima pokazale kako jednako misle. Nisu željele više razgovarati. Okrenule su se, nastavile druženje i ponovno se nasmijale. Kao da nekoliko trenutaka ranije nisu izgovorile rečenicu koja možda najbolje opisuje problem današnjeg Vukovara.
Njih pet, šesnaestogodišnjakinja, nasmijanih i punih života, budućnost zamišlja negdje drugdje, a upravo bi one trebale biti budućnost ovoga grada.
Potragu za ljudima nastavili smo uz Vuku gdje, nedaleko od hotela Dunav, u šetnji sa svojim kućnim ljubimcem susrećemo Tomislavu Horvat (58), koja u Vukovaru živi s kćeri i dodaje da iz svojega doma u središtu grada gleda Dunav i Adu i da taj mir koji joj pruža Vukovar ne bi mijenjala nikada.
- Meni je jako dobro. Ujutro podignem rolete i gledam Dunav. Pogotovo u proljeće i ljeto, to je toliko lijepo. Grad je uredan, čist, a ljudi su divni - govori Tomislava, koja se, naglašava, bavi astrologijom. Njezin opis pobija sliku Vukovara koju su samo nekoliko minuta ranije predočile mlade šesnaestogodišnjakinje. Onda se razgovor okrene svakodnevnim sadržajima i Tomislava bez okolišanja iznosi ono što joj smeta.
- Grad oživi oko Dana grada, tijekom festivala i pojedinih manifestacija te u vrijeme Adventa. Između tih događaja premalo se toga zbiva, premalo je sadržaja koji bi potaknuli ljude na druženje. Kada prođe taj val događanja, nastupi “mrtvo more”. Imamo poneki koncert, kviz u kafiću ili događanje u knjižnici, ali mjesecima nema dovoljno sadržaja. Ako nemate obitelj i vlastite zanimacije, teško je pronaći nešto za sebe - opisuje Tomislava, koja dodaje kako je zadovoljna mirnijim ritmom života, što međutim za mlade nije dovoljno. Posebno je boli što Vukovar ne koristi dovoljno ono što već ima.
- Pogledajte ovu ljepotu, Dunav, Adu, šetnicu, Vodotoranj. Dolaze i kruzeri. Memorijalni dio povijesti mora ostati, to se ne smije zaboraviti, ali moglo bi se puno više napraviti i od drugog turizma - kaže, uvjerena da turistička ponuda ne bi smjela stati na nekoliko velikih datuma.
Odluka o povratku
Da Vukovar ima problem sa zadržavanjem stanovništva na svom području govore i podaci s popisa stanovništva iz 2021. godine, prema kojem je imao 23.536 stanovnika. To je gotovo 15 posto manje nego 2011., a približno upola manje nego 1991. godine. Riječ je dakako o dugotrajnom demografskom padu koji je posljedica rata, progona ljudi, gospodarskih teškoća, migracija i negativnih prirodnih kretanja. U mnogim vukovarskim obiteljima danas se govori o djeci i unucima koji žive negdje drugdje, u Njemačkoj, Irskoj, Austriji ili Zagrebu. Njihove fotografije nalaze se na policama dnevnih boravaka, a rođendanske čestitke sve češće im stižu preko zaslona mobitela.
Gospodarska slika grada nije jednako tmurna kao njegove demografske brojke. Nekadašnji industrijski divovi, ponajprije Borovo, desetljećima su bili oslonac tisućama obitelji, a rat i tranzicija prekinuli su taj svijet. Dotle su novi poslovi nastajali puno sporije nego što su nestajali stari. Ipak, u posljednjim godinama vidljiv je rast zaposlenosti. Prema podatcima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje je objavio Grad Vukovar, prosječan broj zaposlenih tijekom 2025. iznosio je 11.319, što je 1,91 posto više nego godinu prije i najviši godišnji prosjek od završetka mirne reintegracije. Otvoreno je 87 novih obrta, a gradske poduzetničke potpore iznosile su 265.000 eura. Takvi pomaci nisu zanemarivi, osobito u sredini koja se još oporavlja od dugotrajnih gospodarskih gubitaka.
Broj zaposlenih, međutim, ne znači odmah i viši standard i bolju kvalitetu života. Mlade danas zanimaju plaće, mogućnosti napredovanja, stanovanje, obrazovanje i na koji način najbolje iskoristiti slobodno vrijeme.
Da povratak može postati uspješna poslovna priča pokazuju Pavao i Vanda Josić, vlasnici pansiona Vila Vanda. Njihova je ispovijest doista inspirativna i kažu kako Vukovaru nedostaje svega pa i inicijative, ali ima prostora i mogućnosti za ozbiljan profesionalan rad. Sa suprugom Vandom nakon odlaska iz ratnog Vukovara novi je život Pavao izgradio u Istri. Godinama su radili u ugostiteljstvu, vodili lokale, učili od istarskih domaćina, uspješnih turističkih djelatnika i vjerovali da se u svoj grad više nikada neće vratiti. Za takvu odluku imali su i duboko osoban razlog. Josićev brat, naime, tijekom opsade pomagao je ranjenicima u skloništu Borovo Commerce i sudjelovao u pokapanju mrtvih. Nakon pada skloništa zarobljen je i, prema Pavlovu svjedočanstvu, ubijen na Dunavu. Njegovi posmrtni ostatci nisu pronađeni.
- Razočarali smo se u ljude, u sustav, u cijeli svijet. Bili smo sigurni da se nećemo vratiti - prisjeća se Josić.
No, kada su zbog dokumenata ili obiteljskih obveza dolazili u Vukovar, tri planirana dana redovito bi se pretvorila u pet ili šest.
- Uvijek bismo našli razlog da ostanemo još malo. Ipak je to naš grad - govore supružnici.
U jednom trenutku odlučili su kupiti zemljište na kojem su još bili ostatci ruševina. Isprva su zamišljali mali prostor za vlastite dolaske, potom konobu poput onih koje su upoznali u Istri. Prodali su ono što su stekli i vratili se. Godine 2008. otvorili su konobu Megaron, nazvanu po građevinskom i kulturnom nasljeđu vučedolskog doba. Ime je za Josiće imalo i dodatno značenje. U podijeljenome poslijeratnom gradu željeli su otvoriti mjesto u kojem se gost neće razvrstavati prema imenu, naciji ili političkom uvjerenju.
- Htjeli smo da bude dobrodošao svatko tko dolazi s dobrim namjerama - objašnjava Josić.
Dolazili su autobusi posjetitelja, posao je rastao, a gosti su ih pitali zašto uz restoran ne ponude i smještaj. Tako je nastala Vila Vanda, pansion s 13 soba i 40 ležajeva. S balkona pansiona pruža se predivan pogled na Vodotoranj koji, u ovo jesenje doba, posebno lijepo izgleda u večernjim satima kada nad gradom uspravno stoji osvijetljen poput svjetionika.
Posebno je ponosan na činjenicu da je Vila Vanda građena s naglaskom na štednju energije i vode, uz solarne sustave i energetski učinkovita rješenja.
- Došli smo iz Istre misleći da ćemo ovdje manje raditi, a pokazalo se da sezona ne traje tri ili šest mjeseci, nego svih 365 dana - govori Josić. Raduje ga što gosti dolaze iz cijeloga svijeta.
- Pitaju nas zašto ovakav objekt nismo otvorili na moru. Ali Vukovar ima dušu koja se ne može usporediti ni s jednim drugim mjestom. Radimo bolje nego mnogi objekti na obali, pravimo promet kao da imamo 13 apartmana na moru - priča nam Josić povremeno prekidajući razgovor kako bi porazgovarao s gostima, ponudio im nešto, objasnio ili uputio ih nekamo, jer kako kaže, oni ipak imaju prioritet.
Posjet iz Dubrovnika
Jesen je vrijeme kada je u Vukovaru i okolici teško pronaći slobodan smještaj. No Vukovar se više ne posjećuje samo u studenome. Prema turističkim podatcima za 2025., grad je ostvario 55.719 dolazaka i 91.381 noćenje, oko pet posto više nego prethodne godine. Mnogi dolaze zbog memorijalnih mjesta, ali i radi mjesta koja povezuje tisućljeća povijesti poput Muzeja vučedolske kulture, dvorca Eltz i Gradskog muzeja, barokne jezgre i dunavske obale. Takvo bogatstvo moglo bi biti temelj cjelogodišnje ponude, a ne samo povremenih manifestacija.
Dok mlade Vukovarke maštaju o odlasku, dvoje Dubrovčana, turistički djelatnik Igor Surjan i sugrađanka mu zdravstvena djelatnica Marina Pijević, iz grada kojemu turizam određuje svakodnevicu, upravo su Vukovar odabrali za pet dana odmora. Teško je zamisliti bolju