Damir Maduna: Nisam požalio što sam se vratio. Volim Vukovar, obitelj je na okupu i ne žalimo se
Damir Maduna iz Vukovara radio je u tvornici Borovo na održavanju strojeva, a početkom 1991., kada je već “mirisalo” na rat, prelazi u MUP, u PU Vukovar. Cijeli rat proveo je u Vojnoj policiji, a iz Vukovara izlazi u jednoj od posljednjih skupina, u proboju u noći na 18. studenoga 1991. Policijsku karijeru nastavlja u Zagrebu u MUP-u, na poslovima osiguranja štićenih objekata i osoba.
Kada se u Zagrebu ubrzo formirala 204. “A” brigada vukovarskih veterana u vojarni Rakitje, prelazi u HV u sastav te brigade na dužnost zamjenika zapovjednika satnije Vojne policije. Na različitim dužnostima unutar Vojne policije ostaje do kraja 2000. godine, kada, zbog povratka u Vukovar, na osobni zahtjev prelazi u sastav 5. gardijske brigade. Umirovljen je 2004. godine u činu satnika.
- Moj ratni put počeo je dolaskom u policiju u ožujku 1991. godine. U zraku se iz dana u dan osjećala napetost, nemir i neizvjesnost, iako još tada nisam vjerovao da će doći do rata. Dolazi 2. svibnja, izlazim iz noćne smjene. Stanje na poslu uobičajeno... Tek kod oca u Tompojevcima čujem vijesti o napadu na policiju. Odlazim u postaju. U dvorištu zatječem strašan prizor, iz vozila istovaraju tijela poginulih kolega. To je trenutak kada sam shvatio da je pred nama rat - sjeća se Maduna.
Krajem kolovoza, podsjeća, JNA otvoreno staje na stranu srpskih paravojnih postrojbi - počela je “Bitka za Vukovar”... Svakodnevno su pripadnici Vojne policije upućivani u ispomoć na različite položaje gdje je postojala opasnost da bi neprijatelj mogao probiti crtu obrane - od Sajmišta, Mitnice, Priljeva, Borova naselja...
Za Damira Madunu, ali i za mnoge Vukovarce, najteži dan u tromjesečnom paklu bio je 16. listopada, kada se neprijatelj djelomično uspio probiti i doći do naselja “Holivud”, odakle ima središte grada kao na dlanu. Sutradan neprijatelj izbija na desnu obalu Vuke, ali se ne usuđuje nastaviti.
- Zajedno s ostalim braniteljima Sajmišta uspijevamo potisnuti neprijatelja na prijašnje položaje i u toj bitci poginuo je naš zapovjednik Alfred Hill i vojni policajac Željko Mijatović, a nekoliko sati kasnije saznajemo da je na Trpinjskoj cesti poginuo i Blago Zadro - kaže Maduna, dodajući kako od kraja rujna u okruženi grad više nije moglo doći ništa - pojačanje, naoružanje, hrana i lijekovi. Razmišljali su posljednjih dana prije pada Vukovara što učiniti.
- Predaju kao opciju eliminiramo i odlučujemo se za proboj. S prvim mrakom krećemo preko groblja pa preko stadiona, Ulicom Borisa Kidriča do Vuke. Odlučili smo ju preplivati iako je bilo izuzetno hladno. No pronašli smo mali gumeni čamac kojim smo se jedan po jedan prebacili na drugu obalu. Prolazimo kraj vikendica i prelazimo preko ceste koja vodi prema Bogdanovcima i sada je već lakše jer smo prošli kroz prvi obruč oko Vukovara, bez kontakta s neprijateljem. Nastavljamo hodati cijelu noć, počinje padati kiša, sviće, nalazimo se u kukuruzima i nismo sigurni gdje bismo mogli biti. Odjednom počinje rafalna pucnjava prema nama i povlačimo se dublje u kukuruze. Čujemo zvuk transportera koji nam se približava i nakon nekog vremena shvaćamo da kruži oko njive. Uskoro odlazi, a mi odlučujemo ostati u kukuruzu i pričekati mrak pa nastaviti dalje. Poslijepodne čujemo glasove. Netko je povikao ‘ne pucaj, naši su’. Pao mi je kamen sa srca. To je bila postrojba HOS-a koja se također probijala iz Vukovara. S prvim mrakom smo svi skupa nastavili dalje prema Vinkovcima - priča Damir Maduna, koji je poslije bio sudionik operacija Maslenica, Bljesak i Oluja, a u Vukovar se vratio krajem 2000.
- Nisam požalio što sam se vratio, volim Vukovar, lijepo mi je u njemu, tu su mi i kćeri sa svojim obiteljima, svi smo na okupu i ne žalimo se. Od 2004. sam u mirovini, sada uživam u četvero unučadi, malo se zabavim oko voćaka, ispeče se malo rakije, pecam... Uživam u svojoj državi koju sam i ja stvarao - zaključuje.