Branitelj s Trpinjske ceste: Da nije bilo francuskog liječnika, završio bih na Ovčari

Ivan Dujmović stoji na kamionu, prvi slijeva

PRIVATNI ALBUM
Ivan Dujmović

Branitelj s Trpinjske ceste: Da nije bilo francuskog liječnika, završio bih na Ovčari

Ivan Dujmović odrastao je u Kukujevcima, kraj Šida, selu nastanjenom Hrvatima. Kada je počela "balvan-revolucija" i otvorena agresija na Hrvatsku, nije to mogao mirno gledati, pa je u ljeto 1991., kao 23-godišnjak, došao na vukovarsko područje, gdje se uključio u aktivnu obranu tog dijela Hrvatske.

Ubrzo je postao pripadnikom 4. bojne 3. gardijske brigade. Njegova postrojba najviše je boravila u Borovu naselju i na Trpinjskoj cesti, gdje je i ranjen od minobacačke granate 4. listopada 1991. godine. Iz vukovarske bolnice evakuiran je s konvojem "Liječnici bez granica" 19. listopada 1991., nakon čega je uslijedio višegodišnji oporavak.

- Već 1990. godine postalo mi je jasno da neće izići na dobro, da neće završiti mirnim putem. S prijateljima s kojima sam igrao u nogometnom klubu u Kukujevcima pričao sam što napraviti ako dođe do rata. Nismo dvojili, 14. lipnja nas četvorica otišli smo na Opatovačku pustaru, gdje se osnivala 4. bojna 3. gardijske brigade. Radničkim busom krenuli smo u Šid, iz Šida pješice u Bapsku i s lokalnim dečkima otišli do Opatovačke pustare. Kako mi je supruga bila trudna, a iz Bapske je, ona je otišla k svojima. Nije mi bilo lako jer u Kukujevcima su mi ostali roditelji, braća, prijatelji - ispričao nam je Dujmović, kojeg svi prijatelji zovu - Srbin. Pitamo kako je dobio taj nadimak, odgovara nam sa smiješkom.

- Kada smo došli na Opatovačku pustaru, dosta riječi sam izgovarao ekavicom. Žene koje su bile u kuhinji gdje sam jeo sa suborcima, počele su me zafrkavati: 'Evo, došao naš Srbin, evo Srbina...' To su prihvatili i suborci, i tako mi je ostao nadimak, i dandanas me tako zovu - smije se Ivan.

Branitelj s Trpinjske ceste: Da nije bilo francuskog liječnika, završio bih na Ovčari

Ivan Dujmović

MILAN BUGARIĆ

Krajem lipnja prošli su kratku obuku koju su vodili generali Roso i Filipović, a prva veća akcija bila je 4. srpnja, na dan sprovoda dvaju suboraca. Nakon pokopa otišli su u Borovo naselje, gdje su Srbi iz smjera Borova Sela htjeli napraviti proboj s Crepulje. Nije im uspjelo u tome. Ivan je prošao i položaje u Svinjarevcima, na silosu Đergaj kod Bršadina, a pamti i 14. rujna, kada je krenuo masovan napad iz smjera Trpinje.

- Pazili smo da nam ne uđu iz Trpinje. Napad smo očekivali, ali ne s toliko tenkova i druge vojne opreme. Golema kolona tenkova i s obje strane grupe pješaka, to smo vidjeli samo u filmovima. Mislili su da ćemo se predati, no grdno su se prevarili. Trpinjska cesta ubrzo je postala groblje tenkova - kaže.

Ivan je ranjen 4. listopada, kada je ispred kuće obitelji Soldo, koja je braniteljima kuhala kavu i hranila ih, u Slavonskoj ulici, palo nekoliko minobacačkih granata.

- Tu je poginula Ivanka Soldo, kći tih ljudi koji su nam kuhali. Mene su ranili geleri dviju minobacačkih granata. Iako sam imao pancirku, kompletan trbuh bio je vani, a po jedan geler završio je u leđima i vratu. U pištolju koji mi je bio ispod pazuha završila su dva gelera. Ranjen, razmišljao sam samo o svom nerođenom djetetu i hoću li ga vidjeti - govori nam Dujmović, dodajući kako je na dan njegova ranjavanja pala i Bapska, gdje mu se nalazila supruga.

Kada je granatiranje prestalo, Dujmović je prevezen u vukovarsku bolnicu, gdje ga je operirao dr. Juraj Njavro.

- Bio sam pet dana u šok-sobi, nakon čega sam prebačen u hodnik s ostalim ranjenicima. Tamo sam i dočekao rođendan te dolazak "Liječnika bez granica". Zbog teških ozljeda, otvorenog trbuha, moje ime nije bilo na popisu ranjenika za evakuaciju, jer je postojala opasnost da neću preživjeti put. No kod mog kreveta zaustavio se liječnik iz Francuske, koji je pogledao moj karton, mene, te je nakon razgovora s dr. Njavrom odlučeno da i ja budem dio konvoja. S odmakom vremena mogu slobodno reći da nije bilo tog liječnika, možda bih završio na Ovčari, što neki od ranjenika iz bolničkog hodnika i jesu - kazuje Dujmović.

Šok za ranjenike bio je kada su kamioni u kojima su se nalazili došli u Šid. Potom je kamion krenuo prema autocesti.

- Rekao sam suborcima da ako prije nadvožnjaka skrenemo desno, idemo u Zagreb, a ako skrenemo nakon nadvožnjaka, onda nas voze u Beograd. Srećom, skrenuli smo prije nadvožnjaka, i svima nam je laknulo. Kod Lipovca su vojnici JNA izišli iz kamiona, a u njih su ušli hrvatski vojnici. Teži ranjenici, kakav sam bio ja, prebačeni su u Stare Mikanovce, a oni lakše ranjeni u Đakovo, u ratne bolnice. Trebao sam ići u bolnicu Sveti Duh u Zagreb, no kako su mi rane procurile, bila je nužna hitna operacija, pa sam završio u bolnici u Koprivnici, gdje sam imao nekoliko operacija. Nakon toga, 1992. godine prebačen sam u Varaždinske toplice i tamo sam se oporavljao - kaže Dujmović.

Vukovar je za njega simbol slobode i ponosnog otpora. Iako s obitelji živi na Brijestu, naselju pokraj Osijeka, Vukovar posjećuje gotovo svaki mjesec.

- Uživam u današnjoj slici grada koji raste i razvija se. Vukovar mi je sve, to je grad budućnosti - zaključuje Ivan Dujmović.

Krajem studenoga 1991. dobio sina

Ivanova trudna supruga uspjela je nakon pada Bapske izići iz sela, te je preko Kukujevaca, pa i Zemuna, stigla do Hrvatske. Ivan je prije toga preko jedne žene uspio prenijeti informaciju da je ranjen, ali da je živ, da je napustio Vukovar i da se nalazi u bolnici u Koprivnici. Nedugo potom posjetila ga je supruga u bolnici u Koprivnici, zajedno su i plakali nakon pada Vukovara. No nešto veliko dalo mu je snage da prebrodi sve nedaće koje su ga pogodile - u jeku ratnih razaranja, 29. studenog 1991. godine, u zagrebačkoj bolnici rodio mu se sin.