U sustavu socijalne skrbi nedostaje najmanje 700 socijalnih radnika, a Hrvatski zavod za socijalni rad ljetos je raspisao natječaj za zapošljavanje oko 200 novih djelatnika. Zbog poznatih problema s preopterećenošću i birokratizacijom rada socijalnih radnika, mnoga radna mjesta u tom krugu natječaja nisu popunjena, a krajem listopada počeo je novi krug natječaja.

Kadrovske rupe

Ukupan broj ljudi koji se traži za ta radna mjesta na razini države mjeri se u desetcima otvorenih pozicija, raspoređenih na više od 50 lokacija. Natječaji su otvoreni, traži se popunjavanje desetaka slobodnih mjesta u centrima za socijalni rad, a nove socijalne radnike, psihologe, pravnike, socijalne pedagoge pokušava se pronaći i u centrima za socijalni rad u manjim mjestima. Hoće li se popuniti kritične kadrovske rupe u sustavu, veliko je pitanje, jer kako svjedoče sami socijalni radnici, to se zanimanje usmjereno na pomoć i podršku obiteljima pretvorilo u ispisivanje obrazaca, što mlade koji uđu u sustav demotivira da u njemu i ostanu.

Slab odaziv na natječaje za zapošljavanje odraz je ozbiljnih problema u sustavu socijalne skrbi. Prije svega, uvjeta rada, zbog kojih socijalni radnici sve češće traže druga radna mjesta, a izbjegavaju centre za socijalnu skrb.

- Ljudi bježe iz zavoda i traže druga radna mjesta, najčešće u ustanovama, samo da ne moraju raditi u zavodima - upozorava Nela Pamuković, predsjednica Udruge NovisS, koja razloge vidi u preopterećenosti poslom, birokratskom načinu rada i nemogućnosti stručnjaka da utječu na promjene. Prema njezinim riječima, socijalni radnici danas nemaju priliku sudjelovati u kreiranju sustava u kojem rade, premda upravo njihovo iskustvo s terena može pokazati što funkcionira, a što bi trebalo mijenjati. “Problem je i u tome što se stručnjake gotovo nikada ne pita za mišljenje. Zato planiramo organizirati stručni skup s radionicama na kojima bismo, zajedno s ljudima iz prakse, pokušali oblikovati viziju sustava socijalne skrbi do 2030. godine”, najavljuje.

Ministar socijalne skrbi Alen Ružić posljednjih mjeseci učestalo govori o rasterećenju socijalnih radnika, uvođenju umjetne inteligencije i digitalnih alata koji bi trebali preuzeti dio posla i smanjiti administrativno opterećenje stručnjaka. No socijalni radnici na terenu zasad ništa od tih poboljšanja nisu osjetili, tvrdi Pamuković. Problem manjka socijalnih radnika, smatra, nije samo u njihovu ukupnom broju nego i u neravnomjernoj raspodjeli. “U Zagrebu će ljudi prije tražiti radno mjesto nego u Slunju, Gospiću i drugim manjim sredinama. Zato bi lokalne vlasti trebale poticati zapošljavanje, na primjer, osiguravanjem smještaja u gradovima gdje nedostaje ljudi”, ističe.

Iscrpljivanje

- Mladi ljudi koji tek izlaze s fakulteta najčešće nemaju riješeno stambeno pitanje. Ako bi im se osigurao smještaj, mogli bi se lakše odlučiti otići raditi u bilo koji dio Hrvatske. Teško ćete preseliti nekoga tko već ima obitelj, ali mladi ljudi koji još nisu zasnovali obitelj mobilniji su - kaže.

Zanimljivo je što zanimanje za studij socijalnog rada postoji. Štoviše, upisna se mjesta popune već u ljetnom roku, a ove je godine zabilježen veći interes za upis nego prijašnjih godina. Ali kada završe fakultet i uđu u sustav, onda se, kaže Pamuković, iznenade.

- Fakultet je jako dobar, ali teorijski dio priče je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Kada mladi čovjek dođe raditi, često je izgubljen i zbunjen, osim ako ne pronađe dobrog mentora. Studenti uče kako bi socijalni rad trebao izgledati, a onda u praksi vide da to uopće ne izgleda tako i već na početku odustanu od struke - upozorava Pamuković.

Motivirati mlade stručnjake za rad u sustavu moglo bi se, dodaje, jedino reformom sustava i podizanjem ugleda struke u javnosti.

- Ne može socijalni radnik imati 200 obitelji u tretmanu. Trebamo uvjete u kojima će se stručnjaci moći posvetiti ljudima, a ne samo dokumentaciji - ističe. Prema europskim standardima socijalni radnik trebao bi raditi s najviše 30 - 50 obitelji. “Dok radite s 200 obitelji, imate bar deset posto izrazito problematičnih slučajeva, koji vam uzimaju ogromnu količinu vremena i energije. To su stalne tužbe, izvješća, očitovanja i nadzori. Ti slučajevi iscrpljuju stručne kapacitete, a ostalih 80 ili 90 posto obitelji ne dobiva pažnju”, navodi Pamuković. U takvim okolnostima nestala je, zaključuje, sama srž socijalnog rada, a to je procjena na temelju svih okolnosti koje možete uočiti i informacija dobivenih neposrednim kontaktom, što se ne može nadomjestiti papirima.