02.02.2024., Zagreb - U Velikoj citaonici Hrvatskog drzavnog arhiva odrzano je Predstavljanje znanstvene monografije pod nazivom "Poredbeno ustavno pravo – Dioba vlasti," koja je rezultat suradnje prof. dr. sc. Biljane Kostadinov, prof. dr. sc. Roberta Podolnjaka, prof. dr. sc. Djordja Gardasevica i izv. prof. dr. sc. Ane Horvat Vukovic. Sanja Baric. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
PIXSELL
Kriza Ustavnog suda

Sanja Barić oštro o blokadi Suda: „Povijest pamti suce po mišljenjima ili po skandalima”

Riječka ustavna stručnjakinja Sanja Barić oglasila se o blokadi rada Ustavnog suda, objavu prenosimo u cijelosti:

“Krenete proučavati ustavno sudovanje. Očaravate se doktrinama (od političkih pitanja do inherentnih ovlasti, od ultra vires do simboličkog narativa, od klasičnog preko transformativnog do planetarnog konstitucionalizma). Utvrđujete margine procjene, analizirate „pravo na nadu“ ili „pravo na sreću“, gledate prekograničnu fertilizaciju, komparirate i harmonizirate. Ukratko, bavite se nekakvom ustavnom znanošću.

I onda pogledate objekt svojeg proučavanja.

Ustavni sud RH, sada, u ovom trenutku. U ovom sastavu, od 2024. godine dalje.

Situacija izgleda ovako:

Rekao sam, nisam rekao. Lažeš, ne ti izmišljaš. Neću rotaciju, pa ipak hoću rotaciju u Vijećima. Hoću, ali ne ovakvu, hoću onakvu. Onda opet rekao sam, nisam rekao. Pa hajde da nabavimo opremu za snimanje da ne bude problema tko je, što i kada rekao. Hajde može. Pa se nabavi. Pa se to zna. Pa se snima. I svima ok. Onda dođe na red predmet, politički – kao – hot topic, Zakon o obrani. Onda se složimo pa moramo još samo formalno izglasati drugi dan. Pa kada formalno glasamo drugi dan, više se ne slažemo. Zašto se sada ne slažemo? Nije istina, ni prije se nismo slagali. Ali slagali smo se. Nismo! Ajmo poslušati snimku da vidimo jesmo ili nismo. Nećemo, nećemo, fuj, fuj, snimanje, nećemo slušati. Ni raditi dok se snima i može poslije poslušati tko je, što rekao. I kada. I kako. Vidiš jednog suca i nekoliko sutkinja koji neće. Jer – neće.

Onda gledaš i ovog predsjednika Ustavnog suda koji podsjeća na ustavnu obvezu izbora svih 13 sudaca Ustavnog suda. Na što je podsjećao i prošli predsjednik. Ozbiljan dopis, sve stoji. Ali gledaš i Hrvatski sabor koji „se češlja“. Gdje gori, kaže oporba, imaš ih 10, organiziraj se! Što će ti još 3? A i mi znamo koji su dobri kandidati. Nema veze što ima barem još dva druga odlična kandidata, oni znaju. Da neće izabrati nikoga. Jer, kao, postupak ne valja.

I onda te pitaju, kao ustavnog stručnjaka, što sada, imamo li krizu itd, itsl.

Kao prvo, Hrvatski sabor ima obvezu izabrati suce Ustavnog suda RH. Može izabrati i samo jednog, samo dva ili sva tri, bar kao prijelazno rješenje. Ali da ne bi! Izbor nekog dodatnog suca značio bi jedan GLAS RAZUMA više. Ne lijevo, ne desno, RAZUM. A to ne može, mora biti nerazumno! Možda ih ipak prosvijetli?!

Drugo, ako ne vjerujete u kvalitetu postupka izbora (koji je objektivno nedobar jer ga je politika takvim učinila!), promijeni praksu. A to ne može, kao, neće ona druga strana. Nećemo mi (jedna strana) biti ok, kada su oni drugi lopovi u zloj vjeri. I obrnuto. Dobro, nećete mijenati praksu, ne vjeruje nitko nikome, onda idemo otvoriti pitanje načina izbora. Otvorimo stručnu raspravu, ima x modela, stvorimo model koji bi svima bio prihvatljiv. Ma kakvi, ne dao Bog, ni to se neće. To bi bilo KONSTRUKTIVNO. A to ne može, mora biti destruktivno!

Treće, pitaju za položaj ustavnih sudaca. Naravno da imaju imunitet, i naravno da je to prevažan institut. Pa dobro, pitaju, i što sada? Sada smo izvan sfere prava i u sferi psihološke profesionalne djelatnosti (premda pomalo i psihijatrijske). Vještina komuniciranja. Plus, evidentne političke instrukcije kod promjena stajališta. Plus, sfera procjene štete za osobni čast i ugled.

Onda slušaš, e, ali što se radilo prije, bili su ovakvi, bili su onakvi, to je zato što su oni prije ovo ili ono. Neistina, naravno, sadašnje stanje je rezultat gašenja vatre polijevanjem benzinom. Jer, gle, uz sve mane i opravdane kritike (u čiju ozbiljnu analizu nema smisla ulaziti jer ovdje nije riječ o tome), dakle, uz sve što je bilo (a bilo je i puno dobroga), nikada, ni jedan sastav do sada nije pao na ove grane nerazumnosti funkcioniranja.

U ovom naime trenutku (od 2024. dalje) imamo jednog suca i nekoliko sutkinja Ustavnog suda, poznatih imenom i prezimenom, koji će ostati zapamćeni po destrukciji, mesijanskom sindromu i nerazumnosti. I da, svi su (o sudbo kleta!) izabrani „u kvoti oporbe“. Doista bi bilo dobro da shvate kako ustavnopravna (znanstvena, stručna i opća) povijest pamti suce ustavnih sudova samo po dvije stvari. Ili po onome što su napisali u svojim mišljenjima. Ergo, po dobrom, slagali se ili ne sa sadržajem mišljenja. Ili po skandalima. Ergo, po nedobrom, ma koliko političko zaleđe plješće (ili nešto obećava) dok se to radi, a vlastiti um zavarava da je to tvoja hrabrost. (Ok, neke i po oboje, nije da u komparativnoj praksi nema/nije bilo i skandaloznih znalaca/radoholičara u ustavnim sudovima. Ali nije o tome riječ ovdje.)

Protiv gluposti i bogovi sami uzalud se bore, napisao davno Asimov. Zašto bi ustavno-pravni stručnjak imao lakšu zadaću? Posebno kada nije riječ o gluposti, već o namjeri.

I da, ovo se sve moglo napisati uglađenim, stručnim, biranim izrazima i sintagmama. Ali čemu, kada je stvarnost koja se opisuje kristalno jasna. I neprihvatljiva.

Samo što je “češljanje” politička taktika kontinuiteta nadolijevanja daljeg goriva za ono što slijedi iza ugla. Kao, ne vidi se. “Optičari” međutim nisu “popularni”, piše Sanja Barić.