Dok se Hrvatska i dalje suočava s ilegalnim odlaganjem otpada i lokacijama koje godinama čekaju sanaciju, pitanje što učiniti s otpadom sve je više i pitanje učinkovitosti cijelog sustava. Slučaj Gospića, gdje se sanira nezakonito odložen otpad, ponovno je pokazao koliko posljedice mogu biti ozbiljne, dok nadležni istodobno priznaju da sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj još nije potpuno uspostavljen. Država zato najavljuje stroži nadzor, bolju sljedivost otpada i kontrole njegova kretanja, uključujući GPS praćenje vozila i videonadzor lokacija.

Gradska atrakcija

Upravo zato pogled prema Danskoj djeluje gotovo kao prizor iz neke druge budućnosti. Dok se Hrvatska još bavi pitanjem kako spriječiti da otpad završi tamo gdje ne bi smio, Kopenhagen je pokazao što se događa kada se otpad počne promatrati i kao resurs. Tamo je izgrađen CopenHill - postrojenje u kojem se otpad pretvara u energiju, ali koje istodobno služi kao javni prostor: na njegovu krovu nalazi se skijaška staza, a građani se ondje mogu penjati, trčati i rekreirati. Industrijsko postrojenje tako nije skriveno iza ograda, nego je postalo jedna od atrakcija grada.

O tome što iz tog primjera može naučiti Hrvatska razgovarali smo s dva partnera arhitektonskog studija Bjarke Ingels Group (BIG), jednog od najpoznatijih na svijetu. Brian Yang bio je jedan od ključnih ljudi iza CopenHilla, a u BIG-u je radio i na projektima poput Kistefos Art Museuma u Norveškoj i LEGO Housea u Danskoj. João Albuquerque danas vodi projekt EVE Music Halla u Čepinu, a iskustvo ima i na velikim, složenim projektima diljem svijeta, među kojima je Shenzhen Energy Mansion, sjedište energetske kompanije u Kini - te na onima koji arhitekturu povezuju s javnim prostorom i novim načinima korištenja gradskih područja.

Što bi zemlja poput Hrvatske trebala uzeti u obzir prije nego što odluči razvijati postrojenja za energetsku oporabu otpada? Albuquerque ističe da infrastruktura najbolje funkcionira kada se promatra kao dio šireg urbanog sustava, a ne kao izolirano tehničko postrojenje.

- Gradovi se s vremenom razvijaju, a s njima i potrebe njihovih građana, zato su fleksibilnost i prilagodljivost važni čimbenici - rekao je.

U slučaju CopenHilla, objašnjava, jedno od pitanja koje su sebi postavili bilo je može li infrastruktura gradu donijeti više od svoje primarne funkcije.

- Ako projekt već zauzima prostor i traži ulaganje, može li istodobno stvoriti vrijednost za javni život i postati pozitivan dio urbanog okoliša? - upitao je Albuquerque. Upravo tu on vidi i najčešću pogrešku u planiranju takvih projekata - promatranje infrastrukture isključivo kroz tehničku leću, bez razmatranja njezina šireg odnosa s gradom i zajednicama kojima služi. Projekti, tvrdi, često imaju koristi kada se uz operativne zahtjeve razmotre i javna dostupnost, društvena vrijednost i dugoročna fleksibilnost.

- Javno razumijevanje i prihvaćanje mogu se ojačati kada infrastruktura pozitivno pridonosi svakodnevnom urbanom životu - naveo je.

Što Hrvatska može naučiti iz CopenHilla, osim samog izgleda zgrade? Brian Yang poentu sažima slično kao i Albuquerque, postavljajući pitanje kako možemo od ulaganja u već nužnu infrastrukturu tražiti više.

- Ako već ulažemo znatna sredstva i fizički prostor u proizvodnju energije, može li to ulaganje pridonijeti i javnom životu grada? - pitao je Yang. Takav pristup u BIG-u nazivaju “hedonistička održivost” - ideja da življenje održivije može značiti i ugodnije življenje.

- U CopenHillu energetska infrastruktura postaje i društvena infrastruktura. Osobito ondje gdje je riječ o javnom novcu, davanje građanima koristi u svakodnevnom životu donosi opipljiv povrat na to ulaganje - kazao je Yang.

Javno prihvaćanje

Posebno osjetljivo pitanje, javno prihvaćanje takvih objekata, Yang opisuje kao svojevrsno proturječje. Postrojenja za energetsku oporabu otpada vrijedi graditi blizu stanovništva kojem služe, jer se time ograničavaju gubici pri prijenosu topline i električne energije na veće udaljenosti - no ta postrojenja zahtijevaju određeni opseg i tradicionalno su ograđena i nedostupna gradu.

- U CopenHillu smo se zapitali može li ta blizina postati prilika. Može li postrojenje proširiti društveni i rekreativni život Kopenhagena? Može li zgrada koja je inače zatvorena za javnost postati dostupan dio grada - pojasnio je.

Arhitektura i urbanizam, tvrdi, ključni su za to - no javno prihvaćanje traži više od same estetike.

- Prihvaćanje se tiče i toga što se nudi. Stvaranje mjesta koje ljudi mogu koristiti i u kojem mogu uživati daje infrastrukturi opipljivu ulogu u životu zajednice kojoj služi - rekao je Yang.

Naglasio je i da energetska oporaba nije jedino rješenje koje države trebaju razmotriti. Kao drugi primjer navodi sanaciju nekadašnjih odlagališta otpada, koja može poslužiti i kao stvaranje novog javnog krajolika.

- Drveće i zasadi mogu pohranjivati ugljik, uređenje krajolika može pomoći u upravljanju oborinskim vodama, a prostor može postati park u kojem se ljudi okupljaju, vježbaju i uživaju u prirodi - dao je primjere.

Ulaganje u sanaciju, podsjeća, ionako je nužno, pa se razmišljajući ne samo o tehničkim zahtjevima obrade zemljišta nego i o njegovoj javnoj vrijednosti može otkriti potencijal da prostor postane aktivan doprinos gradu.

Oba arhitekta složna su da je potrebno promijeniti način na koji postavljamo pitanje ‘kuda s otpadom’. Prema njima trebali bismo se pitati što ulaganje takvih razmjera, u javni novac, prostor i povjerenje građana, može vratiti zajednici koja ga financira i u kojoj se gradi.

- Nije dovoljno riješiti problem otpada - potrebno je osmisliti sustav koji će istodobno stvarati novu vrijednost za grad, njegove građane i prostor u kojem nastaje - poručili su sugovornici iz BIG-a.