Pjegavi sup, afrička vrsta strvinara koja se vrlo rijetko pojavljuje izvan svojeg prirodnog područja, prvi je put zabilježen u Hrvatskoj. Jedinka je 21. rujna fotografirana na otoku Krku, a naknadnim pregledom fotografija utvrđeno je da je ista vrsta gotovo mjesec dana ranije posjetila i cresko hranilište za supove.

Kritično ugrožen

Riječ je o Rüppellijevom, odnosno pjegavom supu (Gyps rueppelli), velikom strvinaru koji se prirodno gnijezdi u subsaharskoj Africi. Njegovo se područje rasprostire od Sahela na zapadu kontinenta, preko istočne Afrike, sve do područja Kenije, Tanzanije i Mozambika. Vrsta je posljednjih desetljeća doživjela velik pad brojnosti i prema procjeni Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN) danas je klasificirana kao kritično ugrožena. Procjenjuje se da u prirodi postoji oko 22 tisuće spolno zrelih jedinki.

Priča o neobičnom gostu na Kvarneru počela se otkrivati nakon što su promatrači ptica 21. rujna na Krku fotografirali pjegavog supa. Da se ista ili druga jedinka već neko vrijeme nalazi u ovom dijelu Europe, pokazala su i opažanja talijanskih ornitologa koji upravljaju hranilištem za supove u rezervatu Lago di Cornino. Ondje je pjegavi sup viđan prilikom hranjenja, zajedno s bjeloglavim supovima, pa je bilo moguće pretpostaviti da bi svoje kretanje mogao nastaviti prema Kvarneru. Upravo se to, čini se, dogodilo.

Nakon informacije s Krka, u Centru za posjetitelje i oporavilištu za bjeloglave supove Beli pregledane su stotine fotografija nastalih u creskom hranilištu. Fotografije se ondje redovito pregledavaju zbog evidentiranja i determinacije, odnosno prepoznavanja prstenovanih supova. Među njima je pronađena i snimka pjegavog supa, nastala 24. kolovoza. To znači da je afrički gost na Kvarner stigao najmanje mjesec dana prije nego što je njegovo prisustvo potvrđeno na Krku.

Prisutan u Europi

Pjegavi sup pritom nije potpuni neznanac europskom prostoru. Pojedinačne jedinke u južnoj Španjolskoj i na Pirenejskom poluotoku bilježe se od 1990-ih godina, a smatra se da do Europe dolaze preko Gibraltarskog tjesnaca, priključujući se skupinama bjeloglavih supova na njihovu migracijskom putu. U novije vrijeme njihova se prisutnost u Španjolskoj toliko ustalila da je vrsta ondje 2016. uklonjena s popisa rijetkih vrsta.

Veza s bjeloglavim supom posebno je zanimljiva i zbog toga što su dvije vrste vrlo slične načinom života. Obje pripadaju rodu Gyps, hrane se gotovo isključivo strvinom i koriste velike površine za potragu za hranom. Pjegavi sup često se čak priključuje drugim vrstama supova prilikom traženja i hranjenja. Bjeloglavi sup pritom je nešto veći: odrasle jedinke dosežu duljinu od oko 95 do 110 centimetara i raspon krila od 2,4 do 2,8 metara, dok pjegavi sup doseže oko 85 do 105 centimetara, uz raspon krila od približno 2,2 do 2,5 metara. Pjegavi sup prepoznatljiv je po tamnom, ljuskasto prošaranom perju, svijetlom ovratniku oko vrata i snažnom kukastom kljunu. Poput bjeloglavog supa, izvrsno koristi uzlazne zračne struje kako bi bez velikog trošenja energije pretraživao golema područja. Zabilježeno je da pojedine jedinke tijekom potrage za hranom dnevno prelaze i 150 do 200 kilometara, dok su praćene jedinke u Keniji i Tanzaniji prelazile prosječno oko 65 kilometara dnevno.

Najviši let

Ipak, pjegavi sup ima jednu osobinu po kojoj je postao svjetski poznat. Drži rekord za najviši potvrđeni let neke ptice. Dana 29. studenoga 1973. godine jedna se jedinka iznad Obale Bjelokosti sudarila s komercijalnim zrakoplovom na visini od 11.300 metara. U incidentu je oštećen jedan od motora zrakoplova, a ostaci perja omogućili su identifikaciju ptice. Takav let moguć je zahvaljujući fiziološkim prilagodbama pjegavog supa na velike visine i vrlo rijedak zrak. Zabilježeno je da može dosegnuti visine veće od 11 tisuća metara, iako se uobičajeno ne kreće ni približno toliko visoko.