Pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić u intervjuu za Hinu komentirala je slučaj trogodišnjaka iz Zadra te poručila kako je situacija, kada je ugrožena sigurnost i zdravlje djece, crveni alarm sustavu socijalne skrbi da poduzme žurne mjere i trenutno izdvoji dijete iz obitelji. 

Hrvatska javnost potresena je slučajem trogodišnjeg djeteta u Zadru koje je teško stradalo u požaru u stanu u kojem je bilo samo. Vidite li odgovornost sustava? Je li se to dijete moglo i trebalo spasiti od ovih teških posljedica?

U ovom trenutku još nam nisu dostupne informacije o cijelom slučaju, a najvažnije je da se dijete oporavi i dobije pomoć i podršku. Ono što je dostupno iz medija i što je važno naglasiti jest da, uz odgovornost različitih sustava, ovisno o tome jesu li roditelji u tretmanu ili ne, odgovornost je svakog pojedinca, ako primijeti da dijete samo hoda po ulici, da plače u kući, da se nešto događa, da odmah pozove policiju i nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Kad se radi o obiteljima u riziku koje su već u određenim intervencijama različitih službi, onda je tu izuzetno važna međuresorna suradnja, suradnja dječjeg pedijatra, liječnika, roditelja, odgajatelja u vrtiću, svih koji su u svakodnevnom kontaktu s roditeljem i s djetetom i koji mogu pratiti situaciju i procjenjivati određene rizike. Ključno je kod ovakvih situacija, kad su obiteljima izrečene mjere obiteljsko-pravne zaštite, kontinuirano pratiti rizike u obitelji, osobito rizike za sigurnost. Znači, u situacijama kad je ugroženo zdravlje i sigurnost djeteta, to je crveni alarm sustavu socijalne skrbi, da se poduzme žurna mjera i da se dijete momentalno izdvoji iz obitelji, kako bi se zaštitio njegov život i zdravlje.

Polusestra trogodišnjaka javno je istupila i rekla da je uža obitelj intervenirala, zvala centar za socijalnu skrb, upozoravala na ponašanje majke koja očito nije bila sposobna brinuti se na pravi način za to dijete, ali da je ta reakcija izostala.

Treba vidjeti što se u konkretnoj situaciji dogodilo. U svakom slučaju, važno je upozoriti nadležne službe, a ako je upozoreno vidjeti što su procjenjivali i jesu li u toj situaciji procijenili rizike za sigurnost. Ono što je isto tako bitno naglasiti, kod svakog djeteta se pojedinačno procjenjuju rizici. Recimo, nešto što predstavlja rizik za dijete od tri godine nije rizik za jednog adolescenta koji ima 15 godina. S obzirom na to da se ovdje radi o malom djetetu, samo izricanje mjere zasigurno nije dostatno, nego se kontinuirano mora, u suradnji s ostalim stručnjacima i na temelju svih informacija koje voditelj mjere i stručni tim dobije, procjenjivati taj rizik za sigurnost, zdravlje i život djeteta. U tim situacijama momentalno, to je ključno, dijete se izdvaja iz obitelji jer je to u njegovu najboljem interesu, a odluku Hrvatskog zavoda za socijalni rad u roku od 72 sata mora potvrditi sud.

Ministar Ružić kaže da je to krajnja mjera, da se vrlo oprezno pristupa s aktivacijom takve mjere, no ovaj slučaj pokazuje da se tragedija vjerojatno mogla spriječiti da se reagiralo na vrijeme? 

Točno je da je izdvajanje djeteta krajnja mjera kojoj se pristupa vrlo oprezno. Kao netko tko dolazi iz sustava socijalne skrbi, naglašavam da su stručnjaci nerijetko u funkciji dežurnog krivca – javnost ih osuđuje ako je dijete izdvojeno, ali i ako nije. Procjene su pritom vrlo složene jer se životne okolnosti obitelji mijenjaju, pa uvijek postoji dvojba je li potrebno poduzeti najtežu mjeru ili je uz intenzivan stručni rad i nadzor roditelja moguće osigurati ostanak djeteta u obitelji. Zato je ključno osnaživanje stručnjaka za procjenu rizika, bolja međuresorna suradnja, pravodobno dobivanje relevantnih informacija i rano prepoznavanje rizika. Istodobno, sustav socijalne skrbi suočava se s nedostatkom stručnjaka u stručnim cjelinama za djecu i obitelj, što dodatno otežava rad s kompleksnim slučajevima. Sam sustav socijalne skrbi organiziran je na način da je fokus momentalno stavljen na novčane naknade, odnosno prava osoba s invaliditetom, a time je došlo do tog tektonskog pomaka i nedostatka stručnjaka ili izrazito mladih stručnjaka u stručnim cjelinama za djecu i obitelj. U razgovorima s Ministarstvom, koje je otvoreno za suradnju i preporuke, želimo podržati rješenja koja će osigurati dovoljan broj stručnjaka, drugačiju organizaciju rada uz kvalitetno mentorstvo, kontinuirano praćenje i jasne upute za ranu procjenu rizika i planiranje intervencija, osobito kada su ugroženi sigurnost i zdravlje djeteta.

Prošloga tjedna također smo svjedočili tragičnom slučaju u zagrebačkoj školi, gdje je jedan maloljetnik teško ozlijedio svog vršnjaka i djelatnicu škole.  Jesu li škole  u Hrvatskoj sigurne i za djecu i za sve koji u njima rade?

Generalno mislim da su škole sigurno okruženje i da je odgovornost odraslih da se djeca u školi osjećaju sigurno.  Nažalost, tragični događaji upućuju nas na dodatni oprez i mjere prevencije. Ja bih rekla da postajemo društvo u kojem postoje sve veći rizici za nasilje. Međutim, odgovornost za to je na nama odraslima, a ne na djeci. U zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj se potiče i razvija kultura nasilja. Ako otvorimo bilo koje komentare nakon novinskih članaka ili nakon objava na društvenim mrežama, to su govori mržnje, to je isključivost. To je situacija u kojoj se poziva na linč, na novo nasilje. I tu su odrasli vrlo loš primjer djeci. U konačnici, mi imamo saborske zastupnike i osobe koje bi trebale biti najveći autoritet u ovoj zemlji, a koji svakodnevno međusobno šalju poruke omalovažavanja i vrijeđanja zbog različitih stavova.  Zadnjih nekoliko situacija koje su se dogodile i u školama i oko škola govore nam da je izostala adekvatna reakcija društva na ponašanje djece, odnosno maloljetnika.

Kad kažete da bi društvo trebalo reagirati, na što točno mislite i na koji način bi trebalo reagirati?

Nakon situacije u Dubravi gdje smo imali grupu maloljetnika koji su bili mlađi od 14 godina koji su pretukli drugu osobu, a snimke su danima kružile po društvenim mrežama bez reakcije, to ukazuje na to da zatvaramo oči pred takvim sadržajem i ne osnažujemo djecu da govore o tome i povjeravaju nam se. Prema dostupnim informacijama, u ovom slučaju teretilo ih se za pokušaj ubojstva, a pušteni su nakon ispitivanja uz mjeru nadzora nadležnog područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, na koju su se roditelji žalili. Ako roditelj nema uvid u to da je ponašanje njegovog djeteta društveno opasno i da je nasilje neprihvatljivo te da je dijete odgovorno za svoje ponašanje, onda je vrlo teško očekivati da dijete neće ponoviti takvo ponašanje. S druge strane, ponekad sudski postupci traju dugo. Ponekad te odgojne mjere koje se izriču maloljetnicima ne upućuju na to da oni postanu svjesni da je njihovo ponašanje apsolutno neprihvatljivo. I to je pogrešno, jer je svako dijete odgovorno za svoje ponašanje, bez obzira ima li 5, 10, 15 ili 17 godina. Ono što je dosta atipično, a sve se češće javlja, jesu planirani sukobi i s tim se kao društvo, kao roditelji, kao članovi obitelji moramo početi suočavati i vidjeti kako na to odgovoriti. Roditelji su odgovorni postavljati granice u odgoju, korigirati ponašanje djeteta i pri tome biti dosljedni, a ne opravdavati ponašanje djeteta u tim situacijama. Roditelji trebaju prije svega poslati djetetu jasnu poruku da je nasilje neprihvatljivo i da je dijete odgovorno za svoje ponašanje, a roditelji su mu pri tome i dalje podrška u modifikaciji ponašanja i osiguravanju sve potrebne stručne pomoći.

Početkom ovoga tjedna održani su prosvjedi dijela roditelja i profesora ispred Elektrotehničke škole u kojoj se dogodio napad učenika, tražili su pooštravanje kazni za roditelje djece nasilnika, ali i da se spusti dobna granica za kaznenu odgovornost djece s 14 godina na 12 godina.

Same sankcije koje vidimo da imaju zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, pa pri tome imaju najveće stope nasilja, nikad ne daju željene efekte.  Vi i sad, bez obzira što dijete nema 14 godina, imate mogućnost sankcioniranja, odnosno poduzimanja adekvatnih mjera i prema djetetu i prema roditelju. Kada su djeca mlađa od 14 godina, ne izriče se odgojna mjera po Zakonu o sudovima za mladež, već se primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona temeljem kojeg se mogu izreći mjere obiteljskopravne zaštite, pa i najstrože mjere izdvajanja  djeteta s problemima u ponašanju u ustanovu socijalne skrbi ili specijalizirano udomiteljstvo ako blaže mjere nemaju učinka i roditelj nije u stanju korigirati neprihvatljiva ponašanja kojima dijete ugrožava sebe i druge. Jedina razlika je u tome što se djetetu mlađem od 14 godina ne može izreći mjera upućivanja u odgojni zavod ili maloljetnički zatvor,  ali to ne znači da nije odgovorno za ono što je napravilo. Treba uzeti u obzir i razvojnu komponentu, mišljenja stručnjaka i međunarodnih autoriteta koji argumentirano govore o tome zašto se i kada propisuje kaznena odgovornost maloljetnika. Smanjenje dobi neće riješiti uzroke problema, a uz Obiteljski zakon koji izricanjem mjera osigurava roditeljima stručnu pomoć u odgoju, Kazneni zakon omogućava i sad kažnjavanje roditelja. 

Kada govorite o stručnjacima, njih ima premalo. Prema nekim podacima u školama nedostaje oko 600 psihologa, na tretmane kod psihologa u javnim zdravstvenim ustanovama čeka se mjesecima

Zaista moram reći da je Ministarstvo obrazovanja, znanosti i mladih zaposlilo veći broj psihologa i trenutno imamo više od 1.100 psihologa zaposlenih u školama. Međutim, problem je definicija i način njihova rada, koji ovisi o različitim okolnostima, ravnatelju i organizaciji škole. U praksi se događa da rade različite poslove stručnih suradnika, od školskih rasporeda do zamjena na satu, umjesto da se njihov stručni potencijal usmjeri na prevenciju i ranu procjenu rizika i tretmanske intervencije. Pritom izostaje međuresorna suradnja s liječnicima školske medicine, a nemamo ni socijalne radnike u školama. Liječnici školske medicine i socijalni radnici, iako zaposleni u drugim sustavima, moraju biti dio prevencije i rane procjene rizika. Specifičnost socijalnog rada je što istovremeno intervenira na razini pojedinca, obitelji i zajednice. Za djecu kod koje postoje određeni rizici ili poteškoće, prošireni stručni timovi trebali bi se redovito sastajati i zajednički procjenjivati rizike i potrebe za intervencijama. Kada bi se stručnjaci ranije uključivali i zajednički dogovarali intervencije s djecom i obiteljima u riziku, stručnjaci mentalnog zdravlja mogli bi se usmjeriti na djecu koja zaista trebaju njihovu pomoć. Značajan dio djece nema teškoće mentalnog zdravlja, već treba naučiti regulirati emocije, razviti socijalne vještine i drugačije odgovarati na nasilje. Isto tako, važno je podučiti i roditelje. Ključna poruka svih stručnjaka roditeljima je stručna pomoć i podrška da se rizici otklone, a ne kažnjavanje. Roditelj je dio sustava i da bismo napravili željene promjene, treba roditeljima osvijestiti problem i pozvati ga na suradnju u interesu djeteta.  Dijete koje se odgaja kaznom, odnosno nasiljem, uči da je nasilje prihvatljiv oblik ponašanja. Roditelji moraju biti dosljedni u postavljanju granica, jasno reći koje ponašanje nije prihvatljivo te djecu učiti empatiji, različitosti i prihvatljivim načinima ponašanja.

Mnoga djeca žele i voze električne romobile. Vi ste i prije ljeta apelirali na roditelje da, djeci pogotovo mlađima od četrnaest godina, ne kupuju takve romobile. Ministar Božinović najavio je oštrije kazne za roditelje i starije osobe koji djeci daju romobile. Kazne bi bile od 1000 do 3000 eura. Je li to rješenje problema?

Nažalost, bojim se da da. Mi smo zaista u nekoliko navrata apelirali da roditelji ne kupuju djeci romobile, apelirala je i policija. Bilježimo više od 180  postupaka u kojima su djeca, odnosno maloljetnici, bili počinitelji prekršaja. Nažalost, tijekom ove godine zabilježene su dvije smrtne situacije i značajan broj teških tjelesnih ozljeda. Očito poruka upozorenja roditeljima nije bila dovoljna, pa nekad treba ići i sa sankcijama kako bi roditelji i članovi obitelji koji kupuju romobile shvatili da se nesreće ne događaju nekoj drugoj djeci.

U sklopu javnog savjetovanja oko izmjena i dopuna Kaznenog zakona, Zakona o izvršenju kazne zatvora i Akcijskog plana za suzbijanje seksualnog nasilja i uznemiravanja dali ste i svoje konkretne prijedloge kada su u pitanju djeca. Što točno predlažete?

Tražimo dodatnu regulaciju svih seksualnih kaznenih djela na štetu djece, oštrije kazne, procjenu rizika i kontinuirano praćenje počinitelja takvih kaznenih djela na štetu djece, kao i da se ti podaci u registru čuvaju trajno za one institucije u kojima bi se mogli u budućnosti zapošljavati ljudi koji rade s djecom. Praksa pokazuje da smo u prošloj godini imali 35 presuda rada za opće dobro, što je apsolutno neprihvatljivo za ovakva kaznena djela na štetu djece, a više od polovice izrečenih kazni bilo je manje od pet godina zatvora, što nam ukazuje da je to područje koje je zaista potrebno osvijestiti i onima koji donose odluke i da bi kazne za takva kaznena djela trebale biti primjerenije. 

Zakon može biti jako dobro napisan, ali je li veći problem u sudovima koji su skloni određivati niže kazne? 

Sudska praksa nam ukazuje da bi suci zaista trebali biti više senzibilizirani i osviješteni o ovakvim teškim kaznenim djelima, o tome kakve su to posljedice za djecu i da, ako zaista nemamo primjerenu reakciju društva na to, šaljemo poruku da će netko u vrlo kratkom roku ponovno pokušati napraviti nešto slično.

Još je jedna tema nedavno zaintrigirala javnost – riječ je o Vašem odgovoru odnosno očitovanju riječkoj gradonačelnici Ivi Rinčić o programu zdravstvenog odgoja koji se kao izvannastavna aktivnost provodi u tamošnjim osnovnim školama, treba li ga mijenjati ili ne? Ima li u programu bilo što što smatrate spornim?

Preporuke Odbora za prava djeteta i naš stav idu prema tome da bi trebalo regulirati zdravstveni odgoj na nacionalnoj razini. To znači da bi tu trebalo uključiti širok krug dionika i da su zdravstvene teme puno šire i uključuju puno šira područja i da je to nešto što bi zaista trebao biti jedan konsenzus stručnjaka, roditelja i svih koji se bave ovim područjem. U konačnici, trebalo je pitati djecu i mlade koje su njihove potrebe i što je njima važno da nauče.  Dok je to pitanje jedinica lokalne samouprave,  onda je bitno da je taj program u skladu sa svim odredbama Konvencije o pravima djeteta,  temeljnih hrvatskih zakona, da su programi  znanstveno utemeljeni i prilagođeni psihofizičkom i razvojnom uzrastu učenika,  da imamo suglasnost roditelja, a ako postoje neke dileme oko programa, za to je nadležna Agencija za odgoj i obrazovanje. Takav je odgovor koji smo  uputili gospođi Rinčić. 

Što mislite o prijedlogu EK o zabrani društvenih mreža za mlađe od 13 godina? 

Nedvojbeno je da treba napraviti više u zaštiti djece u digitalnom okruženju - treba kvalitetnije urediti digitalne usluge i zaštiti djecu, treba nam Nacionalni plan za djecu i mlade u digitalnom okruženju i programi medijsko-informacijske pismenosti. Stav je Ureda da prije donošenja odluke o zabrani korištenja društvenih mreža treba organizirati stručne rasprave i u njih uključiti djecu. Djeca su sama svjesna negativnih utjecaja društvenih mreža i zalažu se za ograničenje dostupnosti društvenih mreža. Treba sagledati i rizike zabrane, odnosno hoće li djeca zaista biti zaštićena ili će pronaći načina da krše zabranu i pritom se izložiti nekim drugim rizicima. Iskustva zemalja koje su već uvele ograničenja ne pokazuju očekivane učinke. Zabrane same po sebi neće umanjiti rizike, digitalni odgoj djece hoće. Zato je važno da radimo na digitalnoj higijeni ne samo djece, nego i roditelja. Uz eventualna ograničenja, djeci trebamo omogućiti usvajanje zdravih navika u korištenju digitalnih alata i ponuditi im različite mogućnosti kvalitetnog korištenja slobodnog vremena i druženja s vršnjacima kroz različite sportske, kulturne i druge aktivnosti koje su besplatne i dostupne svoj djeci, u kojima se istodobno jačaju socijalne i emocionalne vještine. Djecu je potrebno učiti razumijevanju sadržaja kojima su izloženi na društvenim mrežama i prepoznavanju rizika te ih naučiti da, kada koriste digitalne alate, to čine zdravo, sigurno i uravnoteženo.