Vojno-redarstvena operacija Oluja (imenom logičan nastavak Bljeska) bila je ključna i najveća pobjedonosna akcija Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu, koja je svima nama koji smo živjeli u to vrijeme tako mnogo značila, a znači i danas. Prije svega nadu - da će se ipak nešto bitno za naših života završiti pravedno ili barem najbliže što tome može biti. I ukloniti prijetnju koja se nad svakodnevnim životima ljudi na ovim prostorima nadvila 1991. godine kada je tu stigao najgori šljam Srbije predvođen poslije osuđenim (i “odsluženim”) ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem i uz potporu visokih oficira nekadašnje JNA odlučio proliti krv po slavonskim poljima.

Snaga i hrabrost

Oluja je započela 4. kolovoza 1995. u 5 sati (nikada se nijednoj oluji ne radujemo, ali ta nam je zauvijek ostala u sjećanju kao nešto posebno), a završila u večernjim satima 7. kolovoza. Tijekom te operacije oslobođeno je oko 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske, čime je na tom području okončana četverogodišnja okupacija i uspostavljen ustavnopravni poredak RH u najvećem dijelu zemlje.

Kada su se tog 4. kolovoza građani Hrvatske probudili i čuli najnovije vijesti o tome da je započelo željno iščekivano oslobađanje velikog dijela okupiranih krajeva, zavladalo je veliko uzbuđenje - svi su bili uvjereni da Hrvatska vojska ima snage to učiniti. Ostvareni su svi ciljevi Oluje: oslobođena su okupirana područja i omogućen povratak prognanika, izvršeno je spajanje hrvatskih snaga s 5. korpusom Armije BiH radi deblokade opkoljenog Bihaća te se izišlo na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske. Tijekom tih nekoliko dana oslobođeni su Knin (5. kolovoza), Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Drniš, Benkovac, Obrovac i mnoga druga mjesta na tim područjima RH. Time su oslobođeni svi dijelovi Hrvatske, osim dijela istočne Slavonije, no sve je to pridonijelo stvaranju uvjeta u kojima je od siječnja 1996. mogao započeti proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

Najveći dio Srba iz područja samoproglašene tzv. Krajine na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, a protivno pozivima hrvatskoga političkog vrha, u kolonama je tijekom Oluje napustio Hrvatsku - sukladno unaprijed pripremljenim planovima. Topništvo bosanskih Srba raketiralo je iz odmazde više hrvatskih gradova - od Županje do Dubrovnika. Nažalost, u toj je pobjedonosnoj akciji hrvatske vojske i policije poginulo ili nestalo 245 branitelja. Uz sudionike Oluje, ostale snage HV-a osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i južno bojište od mogućih protunapada. Međunarodna zajednica nije pohvalama dočekala Oluju, ali ju nije ni osudila, a moglo se zaključiti kako je ta velika operacija provedena brzo i bez osobito velikih žrtava i razaranja.

Temelji u 1991.

Na dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza, u Hrvatskoj se slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Unatoč tragikomičnim pokušajima aktualne vlasti u Srbiji da to svake godine pokušava prikazati isključivo kao progon Srba iz tih krajeva, a ne hrvatsko legitimno oslobađanje okupiranih područja, danas je gotovo svima u svijetu posve jasno što se tamo doista dogodilo.

U vrijeme Oluje general-pukovnik dr. sc. Slavko Barić bio je zamjenik zapovjednika bojišta na istoku Hrvatske, gdje su imali zaduženje zaštite linije bojišnice od Baranje do Osijeka, a snage su podijelili na sjever i jug, podignuli borbenu spremnost na najveću moguću razinu te stalno pratili očekuje li nas nekakav jači odgovor srpske strane. Nitko nije znao kakva će biti reakcija Srbije na Oluju - hoće li eventualnom aktivacijom ove crte bojišnice pokušati rasteretiti srpske snage u Oluji, kaže.

Barić naglašava kako bismo, sagledavajući Oluju u cjelini, s pravom mogli govoriti kako ona ima svoje ishodište i temelje u 1991. godini, u onim počecima kada ništa nismo imali i kada je jednostavno bio cilj zaustaviti neprijatelja i onemogućiti mu da sruši mladu, demokratsku državu. Potom 1992. imamo stalnu izgradnju i jačanje obrambenog sustava, prije svega jačanje Hrvatske vojske kroz niz vježbi, trenaža i drugih aktivnosti, da bismo 1993. i 1994. imali snažnu, operativnu vojsku koja se dokazala i u operacijama vođenima neposredno prije Oluje, a koje su stvorile preduvjete da se Oluja završi upravo onako kako se i završila - ulaskom Hrvatske vojske u Knin, ističe.

- No, ne treba zaboraviti kako Oluja obuhvaća puno šire područje i kako su tada cjelokupne naše oružane snage bile u određenom stupnju pripravnosti - od Slavonije pa sve do juga države - te da se oslobodilo zaleđe i Karlovca, i Siska, i Petrinje, a isto tako Gospića i Knina. I da smo mi ovdje u Slavoniji uspjeli neutralizirati te jasno dati do znanja kako smo posve spremni i ako se u sukobu angažira vojska bivše Jugoslavije - rekao nam je.

Doživjeti prostor

Pitali smo ga i što misli koliko danas mladim generacijama uopće znače dani spomena na Oluju, koliko smo im uspjeli približiti važnost tih događanja i kako smo se tada osjećali. Barić kaže da je pitanje kako im uopće prenosimo neke bitne povijesne događaje. Mišljenja je da valja kombinirati živu riječ sudionika tih zbivanja, ali i metodološki jasno postaviti prikaz kako bi mladi dobili jasnu sliku o tome što se događalo.

- Vađenje samo pojedinih sekvenci jednostavno ne daje kompletnu sliku onoga što je tada činilo cjelokupno naše društvo, a što su činili hrvatski branitelji na terenu. Mislim da ono što zanemarujemo jest to što često svodimo predavanja na kabinete i učionice, a vani je uobičajeno da se izlazi na teren, na područje gdje se to događalo. Jer nije isto tumačiti bitku za Vukovar na obali Dunava ili u bilo kojem drugom kraju Hrvatske. Zato i postoje organizirani dolasci mladih. Slično je i za Knin. Trebaju doživjeti taj prostor i tako im to prezentirati. Mislim da nesporno postoji interes mladih da to čuju - što su sve radili njihovi roditelji, djedovi ili netko drugi koji je bio sudionik događaja, a mi moramo još poraditi na kvaliteti načina na koji ćemo im zbivanja iz tog vremena približiti. Moramo prihvatiti da mlađe generacije žele brze informacije i imati što više izvora za njih. Možemo još više učiniti kako bismo im to zanimljivije i vjernije prenosili i u svemu ih učinili aktivnim dionicima, da se dobije prava slika doprinosa jedne generacije hrvatskih državljana tome kako danas živimo. Moramo se zapitati činimo li sve u tom smislu - zaključuje Barić.