Marina je osoba koja uvijek prva kaže "ja ću" – to je njezina prirodna reakcija kad god netko treba pomoć. Dovoljno je da se pojavi poruka "može li netko…" i Marina se već javlja. Bilo da treba uskočiti na poslu, zamijeniti kolegu, pomoći s prijevozom ili riješiti nešto dodatno, na nju se uvijek može računati. Često u tišini prilagođava vlastite planove, pa i godišnji odmor, kako bi bila tu za druge. U isto vrijeme Marina vodi najtežu životnu borbu kao majka sina koji se bori sa sarkomom, uz sve što to nosi – liječenja, bolnicu, brigu, kuhanje i ohrabrivanje do duboko u noć. Između svega toga ona na poslu ostaje sabrana i bar pokušava biti mirna, tješi i svoje polaznike te uvijek nađe snage i za šalu s njima. Njezina snaga, toplina i nesebičnost čine je osobom koja istinski zaslužuje ovu nagradu.

Marina svoj posao ne doživljava kao obvezu, nego kao poziv. Toliko je željela biti instruktorica vožnje da je napustila siguran posao u banci. Od samih početaka radila je na sebi, svladavala vlastite strahove i nastavila se educirati i nakon zaposlenja. I danas uči, otvoreno pita kolege za savjet kada procijeni da polazniku treba drukčiji pristup, te stečena znanja rado prenosi drugima. Uvijek je spremna pomoći kolegama i poslodavcu, uskočiti kao zamjena kada je to potrebno. Kod nje se jasno vidi i iskrena zahvalnost kada netko učini nešto za nju. Rado prima buduće instruktore na praksu i strpljivo ih uvodi u posao.

Posebno je nadahnjujuće kako se kao majka nosi s iznimno teškim izazovima koje donosi bolest sina – uz sve brige, liječenja i neizvjesnost, ona i dalje pronalazi snagu za druge. Svojim primjerom pokazuje koliko znači biti čovjek – strpljiv, nesebičan i prisutan. Njezina snaga i toplina čine je istinskom inspiracijom.

Uz sve izazove koje nosi bolest njezina sina, suočava se i s velikim financijskim opterećenjem liječenja. Postoje pretrage i mogućnosti koje bi mu rado priuštila, ali često mora birati između onoga što bi željela i onoga što je moguće. Unatoč tomu, svoju situaciju rijetko iznosi pred drugima, ne želeći dodatno opteretiti poslodavca za kojeg smatra da je već učinio mnogo. Istovremeno se brine o obitelji, pokušava ne zanemariti drugo dijete i ostati pribrana, iako se na njoj već vide tragovi svega što prolazi.

Moj je suprug Dražen Živko osoba koja na poslu ne gradi samo profesionalne odnose nego i iskrena prijateljstva i povjerenje. Kao voditelj tima na hitnoj pomoći u KBC-u Osijek, uvijek je prvi koji će stati uz svoje kolege – bilo da se radi o teškoj intervenciji bilo o stresnoj situaciji ili, jednostavno, lošem danu.
Jedna od situacija koja najbolje opisuje kakav je kao kolega dogodila se nakon što je saznao da ima rak debelog crijeva, s 35 godina. Iako je on bio taj koji prolazi kroz najteže razdoblje života, više se brinuo o tome kako će njegov tim funkcionirati i kako će se kolege nositi s tim nego o sebi. Nakon operacije vratio se na posao brže nego što je itko očekivao, ne želeći ostaviti kolege u teškoj situaciji, nego biti uz njih kao i uvijek. Podrška koju je tada dobio od kolega bila je ogromna – i to je najbolji dokaz kakav odnos ima s njima. Ljudi su se spontano organizirali, bili uz njega i pokazali koliko im znači, jer je on to isto godinama davao njima.

Njegova predanost poslu i profesiji možda se najviše vidi u razdoblju kada mu je dijagnosticiran rak debelog crijeva. U trenutcima kada se suočio s jednom od najtežih životnih borbi nije odustao od onoga što voli i što jest. Uz zahtjevno liječenje, operaciju i kemoterapije, nastavio je dolaziti na posao i raditi s jednakom odgovornošću i profesionalnošću. Istovremeno je završio i svoju specijalizaciju, ne dopuštajući da ga bolest zaustavi u njegovu profesionalnom razvoju. U okolnostima u kojima bi većina ljudi bila potpuno usmjerena samo na vlastiti oporavak, on se nastavio brinuti o drugima – o svojim pacijentima, kolegama i timu.

Moj suprug mi je inspiracija jer svaki dan, bez obzira na okolnosti, bira biti dobar čovjek. Uvijek je bio prisutan kao otac i suprug, pun ljubavi, strpljenja i razumijevanja, čak i kada je njemu bilo najteže. Unatoč svemu kroz što smo prošli, nismo izgubili vjeru u budućnost. Iako nije prošlo ni godinu dana od njegove borbe s bolešću, mi već danas skupljamo snagu za novu – borbu za proširenje naše obitelji. Naš put možda nije jednostavan, ali je ispunjen ljubavlju, zajedništvom i borbom koju vodimo zajedno – korak po korak, usprkos svemu.