ĐAKOVO

Plemenit projekt realizirale su OŠ Vladimira Nazora i Gimnazija A. G. Matoša u Đakovu – njegov je rezultat knjižica "Bjankina priča". Bjanka Auslender, rođ. Levi, preživjela je logor za Židove što je u Đakovu djelovao 1941. i 1942., a u vihoru rata izgubila je gotovo cijelu obitelj.

Kroz taj logor prošlo je 3000 - 3500 židovskih žena i djece iz BiH i Slavonije, a mnogi su u njemu skončali te su, uz kriomice sačuvana imena i prezimena, pokopani na Židovskom groblju u Đakovu. Među njima su i Bjakina majka Flora i baka Sara Levi. Bjanka, rođena 1929. u Sarajevu, koje je prije rata bilo dom za oko 12.000 Židova, uglavnom sefarda, preminula je 2025. i ovaj je projekt nastao u sjećanje na nju i njezine nikada prežaljene obiteljske gubitke u zlu rata. Bila je jedno od djece spašene iz logora Đakovo u organiziranoj akciji Židovske općine Osijek početkom 1942. Zajedno s mlađom sestrom Sarinom, izvedena je iz logora i privremeno smještena kod židovskih obitelji u Osijeku i Belišću.

“Pardona mi"

- Živo se sjećam tih tužnih trenutaka i nikada, dok živim, tu bol neću zaboraviti - zapisala je mnogo godina kasnije Bjanka. Njezino djetinjstvo bilo je do vihora Drugoga svjetskog rata bezbrižno i toplo, u sefardskoj, skladnoj, srednjegrađanskoj obitelji. Otac Izidor bio je vlasnik male tvornice tjestenine Union, dok je majka bila kućanica. Mlađa sestra Sarina rođena je 1936. godine. Živjeli su s djedom Avramom i bakom Sarom. Njihov je dom bio ispunjen pjesmom i običajima, a govorilo se judeošpanjolski. Petkom su u njihov dom dolazili siromašniji Židovi po paketiće ulja, brašna i šećera.

- Pardona mi - oprosti mi što ja imam, a ti nemaš – rekla bi svakom od njih Bjankina baka, predajući im paket.

Subotom se strogo poštovao šabat - najsvetiji dan u židovskom tjednu: svjetlo se nije palilo, a za stolom su se jela tradicionalna sefardska jela – pastel i zelenika. Baka je odlazila u hram svako jutro i večer, a obitelj se okupljala u molitvi i pjesmi.

- Uvečer smo sjedili u djedovu krilu, sestra i ja, slušale biblijske priče o Avramu i Isaku. Djed ih je pripovijedao s takvom toplinom da se činilo kao da vrijeme stoji – ispričala je Bjanka. To će djetinjstvo postati njezina najvrjednija, gotovo nestvarna uspomena na izgubljeni svijet. Bobmardiranje Sarajeva 1941. označio je kraj mirnog života.

Umrle od tifusa

Osnivanjem NDH počinju progoni Židova; otac i djed odvedeni su u Jasenovac i ondje ubijeni, a Flora, Sara, Bjanka i Sarina u vojarnu pokraj "željezničke", a potom, u stočnom vagonu, otpremljene u nepoznato. Krajnja postaja - logor Đakovo. U spašavanju djece iz njega, u siječnju 1942., u dvije skupine iz logora je izvedeno oko 50-ero djece. Bjanku je kao svoje dijete izvela krojačica Ela Guter, članica osječke židovske zajednice, i odvela u Osijek, a Sarina je smještena kod druge židovske obitelji. No Bjanka je molila Elu da ju još jednom odvede u logor, da vidi majku. Ishodivši dozvolu, Ela ju nakratko vraća majci, čije su suze govorile da je svjesna kako se tada posljednji put vide, a potom ju je vratila u Osijek. Bjanka će tek nakon rata saznati da su majka i baka umrle u logoru od tifusa.

Potom sestrice žive u Osijeku, svaka kod židovskih obitelji, no u svibnju 1942. stiže naredba da se svi osječki Židovi moraju deportirati. Ela, njezina majka i Sarina s novom obitelji odvedeni su na Tenjsku cestu u logor pa u Auschwitz, odakle se nitko nije vratio.

Bjanka je preživjela samo zato što ju je Ela, nekoliko dana ranije, poslala na selo u Belišće kod obitelji Bihler. U ljeto 1942. pronalazi ju teta Batševa Levi, koja se uspjela skloniti u Mostar, gdje odvodi i djevojčicu. Premještaj na Lopud, pa u logor Rab, no uvjeti u njemu neusporedivi su s Đakovom. Raspušten je 1943. godine. Bjanka i teta odlaze u partizane...