VeIiki projekt gradnje mega data centra u Topuskom pod nazivom Pantheon i dalje izaziva veliku pozornost, posebno kada je riječ o ključnoj temi - napajanju takvog golemog podatkovnog centra. Taj je projekt ujedno i test zrelosti hrvatske države, njezine elektroenergetske mreže i sposobnosti da iz jedne velike privatne investicije izvuče javnu korist. Ako se najave ostvare, Pantheon bi mogao biti projekt koji će Hrvatsku gurnuti u novu industrijsku ligu. Ako se, međutim, energetska računica pokaže prenapregnutom, ostat će tek još jedna velika priča o zemlji koja se nije uspjela pripremiti za vlastitu priliku.

Nove "čeličane"

Kada se u hrvatskom javnom prostoru kaže "jedan gigavat", to široj publici zvuči kao tehnička fusnota. No, u energetici je jedan gigavat politička, industrijska i sigurnosna činjenica. To je snaga koja se ne pojavljuje usput ili slučajno - to je razina potrošnje koja se može mjeriti s velikim dijelom ukupnog hrvatskog elektroenergetskog sustava, u nekim trenucima i s oko trećinom nacionalnog opterećenja. Zato najava podatkovnog centra Pantheon u Topuskom, projekta vrijednog više od 50 milijardi eura prema pojedinim javnim objavama, nije samo vijest iz rubrike tehnologije. To je vijest iz energetike, gospodarstva, geopolitike i, na kraju, iz politike. Jer podatkovni centri nove generacije nisu skladišta servera - oni su "čeličane" digitalnog doba. Troše goleme količine električne energije, zahtijevaju savršenu pouzdanost napajanja, traže višestruke sigurnosne sustave i ne opraštaju mreži oscilacije, zagušenja ni improvizacije. U slučaju Pantheona, najavljena priključna snaga od 1 GW odmah je otvorila pitanje može li hrvatska prijenosna mreža takav projekt uopće podnijeti.

Mario Gudelj, voditelj projekta Pantheon AI i bivši predsjednik Uprave HOPS-a, dakle državne tvrtke koja upravlja prijenosom električne energije na visokonaponskoj mreži u Hrvatskoj i odobrava njezino korištenje, koji je danas direktor energetskih projekata u tvrtki hrvatskog investitora Jake Andabaka koja vodi projekt, kaže da je prvo važno razdvojiti dvije stvari: današnje stanje mreže i stanje mreže nakon izgradnje infrastrukture koja se najavljuje uz projekt.

- U postojećem stanju, bez značajnih zahvata, projekt takve snage ne može se jednostavno priključiti na mrežu. Jedan gigavat nije običan industrijski priključak. To je sustavni događaj. Ali ako projekt uključuje novu 400-kilovoltnu infrastrukturu, nove dalekovode, novu trafostanicu i ozbiljan baterijski sustav, tada se više ne govori samo o opterećenju mreže, nego i o mogućem jačanju mreže - kaže Gudelj.

USTUPLJENO

Upravo je to ključna točka ove priče - investitor, prema dostupnim informacijama, ne računa na to da će samo doći na gotovu hrvatsku mrežu i s nje povući gigavat struje. Najavljuje se gradnja vlastite solarne elektrane snage 500 MW, velikog baterijskog sustava, najjače trafostanice u Hrvatskoj i oko 280 kilometara novih dalekovoda. Vrijednost ulaganja u elektroenergetsku infrastrukturu procjenjuje se na 400 do 500 milijuna eura, a nakon realizacije ta bi infrastruktura trebala ostati kao javno dobro odnosno trajno ojačanje prijenosnog sustava.

Složena procedura

To, naravno, bitno mijenja optiku - pritom, kritičari s pravom pitaju hoće li Hrvatska zbog jednog data centra riskirati stabilnost opskrbe, no zagovornici projekta odgovaraju da bi se upravo zbog Pantheona mogla izgraditi infrastruktura koju Hrvatska ionako treba, posebno za priključivanje obnovljivih izvora energije. U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji niz projekata solara i vjetra koji su razvijeni ili u procesu realizacije, ali bez dovoljne prijenosne mreže ne mogu proizvesti puni učinak za sustav. Spominje se potencijal od oko 5 GW novih OIE projekata koji bi tek jačanjem mreže mogli dobiti stvarni izlaz prema potrošnji.

- Najskuplja mreža je ona koja se ne izgradi na vrijeme - kaže Gudelj.

- Ako imate obnovljive izvore, ali nemate prijenosni kapacitet, imate papirnatu energetsku tranziciju. Ona izgleda dobro u strategijama, ali ne proizvodi dovoljno električne energije tamo gdje je sustav treba. Zato je svaka ozbiljna investicija u 400 kV mrežu strateška, ne samo projektna - dodaje.

Procedura je, međutim, daleko od jednostavne: HOPS ne može izdati zeleno svjetlo zato što je projekt velik, politički atraktivan ili investicijski zvučan. Za priključenje na prijenosnu mrežu mora se dokazati tehnička izvedivost. To znači izradu elaborata optimalnog tehničkog rješenja priključenja, koji je, saznajemo, investitor predao u HOPS, potom analize tokova snaga, kratkog spoja, naponskih prilika, stabilnosti sustava, kriterija sigurnosti N-1, zaštite, upravljanja, telekomunikacija, mogućnosti balansiranja i utjecaja na postojeće korisnike mreže.

Drugim riječima, investitor mora dokazati da njegov projekt neće srušiti sustav, pogoršati kvalitetu opskrbe ili prebaciti trošak privatne investicije na javne korisnike. Mora pokazati odakle dolazi energija, kako se upravlja potrošnjom, što se događa u slučaju ispada solara, baterija ili dalekovoda, tko je odgovoran za odstupanja i kako će se projekt ponašati u kriznim situacijama.

- U takvom postupku nema preskakanja stepenica. Možete imati najbolju financijsku konstrukciju, ali elektroenergetski sustav zanima fizika. Snaga, napon, frekvencija, zaštita, stabilnost. To su kategorije koje ne reagiraju na PR - ističe Gudelj.

Jedno od najosjetljivijih pitanja jest hoće li Pantheon utjecati na cijenu električne energije za građane i gospodarstvo - taj strah nije nerazuman: ako se u sustavu pojavi potrošač veličine jednog gigavata, javnost logično pita hoće li netko drugi platiti skuplju struju. No odgovor nije jednoznačan - ako bi podatkovni centar bio običan kupac koji masovno preuzima energiju s tržišta u trenucima visoke potrošnje, pritisak na cijene i mrežu bio bi ozbiljan. Ali model koji se najavljuje drukčiji je: investitor već sada, tri godine prije planiranog završetka projekta, sklapa ugovore s proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora, tvrdi Gudelj. Struju, prema tim najavama, što je najvažnije napomenuti - ne bi kupovao od HEP-a u klasičnom smislu, nego bi se oslanjao na dugoročne ugovore, vlastitu proizvodnju, baterije i tržišne aranžmane.

Veliki ispit

To ne znači da će biti potpuno "izvan sustava" - data centar takve veličine ne može se promatrati kao energetski otok. I kada je dio proizvodnje "iza brojila", i kada postoje baterije, i kada je solarna elektrana na lokaciji, projekt i dalje treba prijenosnu mrežu kao sigurnosnu, tržišnu i operativnu kralježnicu.

- To se mora izgovoriti na engleskom jeziku: behind the meter ne znači behind the system - kako slikovito kaže Gudelj. Naime, u energetici i elektroindustriji pojam "behind the meter" (BTM) označava sve uređaje i sustave koji se nalaze "iza brojila" kod krajnjeg korisnika, odnosno na strani korisnika, a ne na strani elektrodistributivne mreže.

- Dakle, takav centar može smanjiti svoj pritisak na mrežu, može optimizirati potrošnju, može baterijama pomagati u vršnim trenucima. Ali on i dalje mora biti dio elektroenergetskog sustava. Pitanje je samo je li dio sustava koji stvara problem ili dio sustava koji, uz prava pravila, pomaže u njegovu rješavanju - objašnjava naš sugovornik.

- Ne treba se bojati veličine projekta. Treba se bojati loše pripreme - zaključuje Gudelj.

- Ako se sve napravi kako struka nalaže, ovakav projekt može ubrzati modernizaciju mreže. Ako se bude išlo prečacima, rizici su veliki. Energetski sustav ne trpi improvizaciju - zaključuje.

Pantheon je zato možda najvažniji hrvatski ispit nakon dugo vremena: može li zemlja koja je godinama govorila o zelenoj tranziciji, digitalizaciji i velikim investicijama sada pokazati da zna spojiti sve tri stvari u jedan izvediv projekt. U Topuskom se neće graditi samo podatkovni centar - ondje će se vidjeti može li Hrvatska izdržati vlastitu ambiciju.