Požar koji je dokrajčio Vjesnikov neboder očekivano je teško pao brojnim novinarima koji su veliki dio svog profesionalnog vijeka proveli u njemu.

- Otišao sam pogledati Vjesnikov neboder. Stigao sam oko podneva, brojni vatrogasci već su se odmarali nakon teške intervencije, a policija je radoznalcima poput mene ograničavala pristup zgradi. Nisam izdržao i morao sam vidjeti što je ostalo od nekadašnjeg ponosnog simbola hrvatskog pisanog novinarstva i simbola grada Zagreba. Ostao je tek zastrašujući crni čelični kostur iz kojega se još dimilo. Prizor prepun simbolike za mene koji sam na toj lokaciji proveo petnaestak godina u redakcijama Večernjeg lista i Vjesnika. Naravno da sam se zapitao je li ovo još jedan zloguki znak o kraju našeg pisanog novinarstva. Uvjeren sam da nije i da će pravo, pošteno i vjerodostojno novinarstvo na kraju pobijediti. Kao i Vjesnikov neboder koji će zauvijek ostati simbol hrvatskih novinara i novinarstva, rekao je Renato Ivanuš, član Uprave Novog lista i nekadašnji urednik i novinar Večernjeg lista i Vjesnika.

Nekadašnji novinar Vjesnika, a kasnije dugogodišnji član redakcije Novog lista Branko Podgornik također je pogođen onim što se dogodilo.

- Vidio sam da je gorio i šesti kat, da su gorjeli i oni prozori kroz koje sam gledao dok sam sjedio za svojim stolom na Savsku cestu. U Vjesnik sam došao 1984. godine. To su bili moji početnički dani u novinarstvu. Puno sam učio i naučio u to vrijeme. Za to me vežu jako lijepe uspomene. Bilo nas je jako puno mladih novinara, to je bila gradska rubrika. Jako mi je sada žao što je to izgorjelo. Tu su na neki način i uspomene. Kada sam čuo vijest da neboder gori, prvo što sam pomislio bilo je da je to na neki simboličan način i završetak novinarstva kakvog smo znali kada je tako završila jedna institucija koja je desetljećima bila njegov simbol. Bio je to jedan neboder u kojem su bile skupljene sve redakcije; Večernji list, Vjesnik, Sportske novosti, različita tjedna izdanja. Sve je to bilo u tom neboderu. Ta Vjesnikova kuća tada je imala 5000 zaposlenih kada sam ja došao u nju. Naravno, zajedno sa štamparijom i ostalim dijelovima. A sada je sve to na neki simboličan način propalo i završilo svoju sudbinu. To se događalo polako zadnjih 20 skoro i 30 godina, a sada nakon ovog požara to je i definitivno. Vjesnik je bio na petom, šestom i sedmom katu. Večernjak je bio ispod toga. Dijelovi tih redakcija preselili su 1989. u omanju zgradu u produžetku Vjesnikovog nebodera gdje je 1987. bio press centar zagrebačke Univerzijade, rekao je Podgornik.

Nekadašnja glavna urednica Vjesnika Andreja Latinović jako je pogođena prizorom požara Vjesnikovog nebodera.

- Što reći, osjećam se slomljeno i s druge strane prazno. Čak ne toliko slomljeno koliko prazno. Užasna je spoznaja da je list Vjesnik bio ugašen preko noći, a da je sada za jednu noć izgorio i Vjesnikov neboder. I još se to poklopilo da se ovaj požar dogodio na dan na koji obilježavamo tragediju Vukovara. Pitanje svih pitanje jest zašto je taj kompleks u kojem je bila smještena najveća medijska kuća ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj bivšoj državi, toliko dugo stajao prazan na najfrekventnijoj prometnoj točki u Zagrebu i na možda i najvrednijem zemljištu u gradu. Gledala sam kako gori i odlazi u pepeo velik dio mojega života. I profesionalnog i privatnoga. Ima neke simbolike u tome da je izgorio u kišnoj hladnoj studenoj noći. Danas je Vjesnikov mrtvački sanduk vijest, za dva dana nitko ga se neće sjećati. Osim možda mi, kojima je on bio u srcu. I rijetkih zaljubljenika u riječi, poruke i znanja, a koji su vjerno čitali desetine novinskih izdanja koje je iznjedrio predivan neboder Vjesnika, rekla je Latinović.