O porastu nesnošljivosti i agresije u hrvatskom društvu, koja je posljednjih dana naglo nabujala i u obliku napada usmjerenih prema srpskoj nacionalnoj manjini, razgovaramo s uglednim sociologom, prof. dr. Renatom Matićem. On posljednja zbivanja tumači kao izraz straha i bijega od pravih problema, a izlaz vidi u dosljednosti, promjeni javnog govora u jezik koji humanizira u poštovanju sjećanja. O razlozima i motivima agresivnih ispada pojedinih skupina prema jednoj manjini kaže:

- U teškim vremenima ljudi traže jednostavna objašnjenja za složene probleme. Kad je puno nesigurnosti i dojam da institucije sporo rješavaju praktične brige, najlakše je prstom pokazati na najslabiju i najvidljiviju skupinu. To su obično manjine, koje su simbolično izdvojene, medijski prepoznatljive i često nedovoljno zaštićene. Dodatno, društvene mreže napuhuju emocije, spajaju ljude u "mjehuriće" i u sekundi pretvaraju nezadovoljstvo u minikampanju.

Spuštaju letvicu

- Na ulici se to lako prelije u kratke, ritualizirane ispade, koji se prikazuju kao "obrana zajednice", a zapravo su izraz straha, frustracije i nemoći. Takvi istupi nisu dokaz snage, nego znak da bježimo od pravih uzroka: nejednakosti, skupog stanovanja, slabih javnih usluga, sporih procedura i nedostatka jasnih pravila koja vrijede za sve. Usmjerenost na jednu manjinu daje brz osjećaj pobjede, ali ne rješava ništa: stvara novu povredu, učvršćuje podjele i udaljava nas od posla koji moramo obaviti zajedno. Zrelo društvo prepoznaje taj prečac, odbija ga i vraća fokus na konkretna, mjerljiva rješenja koja podižu sigurnost i kvalitetu života svima, bez stigmatizacije ikoga.

Koliko tim ispadima pridonose ideološke podjele koje se potpiruju na političkoj sceni, neprimjereni javni govor, a koliko frustracije u društvu općenito?

- I politika i frustracije igraju ulogu, ali različitim putevima. Politika djeluje "odozgo": kad javne osobe posegnu za grubim riječima, zapravo spuštaju letvicu onoga što je dopušteno, pa dio građana osjeti ovlaštenje biti još grublji. To vrijedi i kad se šuti gdje je potrebna jasna osuda. Frustracije djeluju "odozdo": nesiguran posao, skupoća, stanovanje, osjećaj nepravde i slabe usluge stvaraju pritisak koji traži izlaz. Kad se te dvije sile spoje, male iskre postanu velik požar: oštra poruka s vrha nađe ogorčenje na dnu i pretvori se u incident. Zato rješenje nije samo "budimo pristojniji" nego i "riješimo stvarne brige". Potrebni su jasni standardi javnog govora, jednaka pravila za sve i dosljedna reakcija na govor mržnje. Istodobno, ljudi moraju vidjeti konkretne pomake: više dostupnih stanova, brže i pravednije usluge, transparentne natječaje, mjerljive rokove. Kad građani osjete da sustav radi i da njihov trud vrijedi, potreba za "ventilom na krivim mjestima" slabi. Pristojan jezik bez sadržaja je šminka; sadržaj bez pristojnog jezika rađa nove sukobe.

U tim su "akcijama" bili i maloljetnici, a svjedočimo i maloljetničkim bandama koje ovih dana haraju nekim gradovima. Je li i to pobuna generacije Z, što se javlja diljem svijeta, ili je kod nas posrijedi nešto drugo?

- Dio tih pojava klasična je tinejdžerska potraga za pripadanjem: grupa nudi brz identitet, a "akcija" donosi priznanje. Društvene mreže tome dodaju "igru bodova": snimka, lajkovi i slava u ekipi postaju valuta. Često to nije čvrsta ideologija, nego prkos, humor i želja da se bude viđen. Kad škola, sport, glazba i kultura ne vežu dovoljno, prazninu popune vršnjačke hijerarhije koje nagrađuju rizik, a kažnjavaju "dosadu". Agresija tada kreće iz mješavine statusnog straha ("tko sam ja"), dosade i osjećaja nevidljivosti. Odgovor mora biti blizak, ritmičan i pravedan: mentorske mreže, vršnjačka podrška, stabilni kvartovski i navijački programi "iznutra", suradnja s autoritetima koje mladi priznaju, i jasna pravila s dosljednim posljedicama. To je sporije od medijskog spektakla, ali jedino dugoročno drži. Usto, treba ponuditi pozitivne "pozornice" za hrabrost i zajedništvo: volontiranje, sport, glazbene i tehnološke projekte, gdje se energija usmjerava u nešto vidljivo i dobro, a priznanje dolazi bez nasilja.

Mapiranje rizika

Je li odgovor vlasti na spomenute događaje bio dobar?

- Dobar odgovor ima četiri elementa: brza zaštita ljudi, jednaka primjena zakona, jasna javna poruka i plan kako spriječiti ponavljanje. Tome dodajem još jedno važno načelo: kalendar osjetljivosti. Vlast ne smije samo gasiti požare; dužna je anticipirati gdje će simbolika vremena i mjesta pojačati tenzije. U studenome se u Hrvatskoj sjećamo najtežih stradanja 1991. i to je razdoblje povišenih emocija. Zato su institucije trebale, uz nedvosmislenu osudu mržnje i zaštitu manjina, otvoriti razgovor s organizatorima o terminu i formatu - ne da bi se kultura manjina zabranila, nego da se spriječi kolizija sjećanja koja olako prelazi u konflikt. Ako odgovor stane na kamerama i kaznama, dobit ćemo kratki mir i dugu ogorčenost. Ako izostane jasna moralna poruka i preventivno "mapiranje rizika", šalje se signal neredovitosti. Dobar odgovor znači: sigurnost sada, pravednost za sve i pametno planiranje koje poštuje kalendar traume bez odricanja od prava na kulturu.

Kako sada smiriti tenzije? Može li se u kratkom roku promijeniti negativne društvene obrasce koji traju godinama?

- Odmah treba: zaštititi ugrožene, brzo gasiti glasine, jasno sankcionirati nasilje i govor mržnje. U isto vrijeme, pružiti podršku žrtvama i otvoren kanal za pritužbe. Srednjoročno treba povezati škole, sport, kulturu i policiju u rad po četvrtima te raditi s grupama preko njihovih stvarnih autoriteta. Također, uključiti osjetljivost planiranja, a to znači da organizatori kulturnih programa - uključujući i “Mjesec kulture Srba u Hrvatskoj” - promišljaju termin i format u suradnji s udrugama, gradom i memorijalnim institucijama. Studeni je mjesec žive, svježe boli zbog zločina koji su se 1991. događali gotovo svaki dan diljem Hrvatske, a ne samo u Vukovaru; to traži dodatnu taktičnost: pomak termina, drukčiji naslov ili uvodnu komemorativnu gestu koja priznaje lokalnu traumu. Time se ne uskraćuju prava manjina, nego povezuje kultura i obzir. Dugoročno pak treba razvijati građansku i medijsku pismenost, redovite susrete većine i manjina, pravedniju politiku rada i stanovanja. Loše navike stvarale su se godinama; mijenjaju ih dosljednost, jezik koji humanizira i planiranje koje poštuje sjećanje.