Prošloga je tjedna konačno izglasano ponovno uvođenje obveznog vojnog roka za mladiće u Hrvatskoj - točnije, dvomjesečnog temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO). O provođenju osposobljavanja i izazovima koji ga prate razgovarali smo s umirovljenim general-pukovnikom Slavkom Barićem, članom saborskog Odbora za obranu.

S obzirom na ono što ste mogli čuti u javnosti o vojnom roku, što biste rekli, kakva je najčešća reakcija onih koji su upravo napunili 18 godina i njihovih roditelja na tu odluku?

- Uvođenje temeljne vojne obuke je najavljeno i to nije novina. Novina je kako će izgledati ti nastavni planovi i programi obuke te gdje će se provoditi. Roditeljima i onima koji će sutra ići na odsluženje temeljne vojne obuke glavni je interes vidjeti što je to što ih očekuje i u tom smislu mislim kako je potrebno što više komunicirati s mladima i jasno im dati sliku što će se to dogoditi u ta dva mjeseca obuke. Javnost nije protiv, ona je to prihvatila onako kako treba, kao jednu od ustavnih obveza. Postoji određeni dio ljudi koji je protiv, no više zbog određenih razlika u promišljanju o služenju vojnog roka, a ne direktno protiv toga.

Koliko je Hrvatska u ovih 18 godina bez obveznog vojnog roka izgubila na vojnoj spremnosti? Primjerice, od kada je 2008. godine on ukinut, rođeno je 21.969 muške djece.

- Treba podsjetiti kako smo tada razmišljali - postali smo članica NATO-a, moramo mijenjati temeljni koncept priprema za obranu te smo išli od teritorijalne vojske na profesionalnu vojsku, koja je, da tako kažem, trebala biti ekspedicijska vojska (brzopokretljiva te obučena za djelovanje na svim terenima i u svim uvjetima), te smo odredili da je to nekih 15 tisuća vojnika. Ono u čemu nas je stvarnost očito demantirala jest da će to biti dovoljno te da Hrvatska time može zadovoljiti sve svoje potrebe kada je u pitanju obrana. Danas možemo govoriti kako nemamo pravu pričuvu i izvor popune za profesionalnu vojsku ni socijalizaciju mladih o pitanju obrane. Nismo ih za to zainteresirali i, iskreno rečeno, pitanje sigurnosti nismo komunicirali ni na koji način s tim mladim ljudima. Oni se sada nalaze u nekakvom međuprostoru - nerazvrstana su pričuva koja vojno nije osposobljena nizašto. Hrvatska je tu izgubila puno, prije svega na toj socijalnoj komponenti približavanja sustava obrane i činjenici da nam nedostaje mlađih pričuvnika - vojnika, dočasnika i časnika. Nismo razvili taj sustav te Hrvatska trenutno ima znatne manjkove u sposobnostima provođenja obrambene politike.

Uz potencijalne prijetnje koje je donijela ruska agresija na Ukrajinu, u kojoj je mjeri odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka opravdana?

- Mislim da je u svakom slučaju opravdana, a moramo svakako razmišljati o novom modelu cjelokupne organizacije društva. TVO nije početak i kraj osposobljavanja i jačanja otpornosti hrvatskog društva na sve ove rizike i izazove, nego je prvi korak u sustavnom rješavanja obrambeno-sigurnosne problematike na razini države. Riječ je o tome da država mora razvijati i vojnu, ali i civilnu komponentu obrane kako bi zaokružila taj sustav i kako bismo govorili o obrambenoj politici koja može pružiti dovoljno sigurnosti i perspektive da je država sposobna obraniti se i odgovoriti na sve izazove.

Od ulaska RH u NATO u javnosti se stvorilo uvjerenje kako je već to dovoljno jamstvo sigurnosti svih članica, no to se promijenilo. Svjedočimo bitnom ojačavanju vojske - od zračnih snaga do oklopno-mehaniziranih sredstava?

- NATO i dalje ostaje osnovni vojno-politički savez kojemu pripadamo. No jasno je kako se nacionalno organiziranje obrane - opremanje i naoružavanje, tj. organizaciju cijelog društva - mora podići na višu razinu jer vidimo kako SAD više ne želi glumiti svjetskog policajca, koji će reagirati, nego traži da sposobnost njegovih partnera bude puno veća. Sada je jasno kako ne možemo očekivati velike snage SAD-a ovdje u Europi, nego podizanje vojne sposobnosti svake države.

S obzirom na velik napredak tehnologije i tehnika obuka će vjerojatno biti bitno drukčija od one koju su prolazile generacije u bivšoj SFRJ - primjerice, dronovi su očito dosta promijenili tijek ratovanja?

- Moramo biti svjesni kako za dva mjeseca želimo mladima približiti određene vještine i sposobnosti koje vojnik treba imati. To nije samo da sjednu za računalo, koriste se dronom i drugom modernom tehnikom. Ipak moraju steći osnove onog klasičnog, temeljnog vojnog znanja - od toga da znaju rukovati naoružanjem, vojnom opremom i zaštitnim sredstvima, znati postupke u slučaju određenih opasnosti te imati osjećaj djelovanja u timu - svojoj postrojbi. U ta dva mjeseca najviše im se želi dati klasičnih vojnih znanja, a dio vezan uz dronove i druga moderna sredstva više će biti informativan nego da ih se doista osposobi za rukovanje time. To je, naime, dio specijalističke obuke, koja ide nakon temeljne za sve one koji će ući u sustav pričuve.

Ima li Hrvatska dovoljan broj časnika za obuku tih mladića?

- Jasno se pokazuje da nema. Časnici koji su se o tome brinuli bili su angažirani na obuci tijekom dragovoljnog služenja vojnog roka u Požegi. Osnovana je nova postrojba - bojna, koja bi se trebala popuniti ljudima koji su sami prošli određenu obuku za obučavatelje jer jedna je stvar vaše znanje u postrojbi, a nešto drugo kada se nalazite pred mladim ljudima koje uvodite u to. Znači, metodološko i pedagoško znanje u pristupu svemu. I to je sada jedan od većih problema HV-a; treba stvoriti određeni broj mlađih časnika koji će provoditi takvu obuku. Treba naglasiti i kako obuka ovisi o onima koji ju provode, ali i o nastavnim sredstvima, kao i pripremama te uređenju terena za obuku.

Očekujete li velik broj onih s prizivom savjesti, koliko bi ih moglo biti?

- U zemljama koje imaju vojni rok, gdje prije svega mislim na baltičke i skandinavske zemlje te Poljsku, riječ je o 2 - 2,5 posto. Međutim, poučeni iskustvom iz 2008., kada smo imali i više od 50 posto priziva savjesti, znamo koliko je važno kako ćemo se tu postaviti. Bitno je što će taj priziv zapravo značiti - je li to tek izbjegavanje obuke ili stvarno vaš moralni i etički nazor, tj. uvjerenje. Što naravno treba prihvatiti. Dosta zemlja kada je riječ o prigovoru savjesti civilno služenje obavlja u oružanim snagama, samo na poslovima bez naoružanja. Mislim da smo i mi trebali naći načina da oni rade samo u radionicama, kuhinjama, bolnicama, skladištima i sl. tu u vojsci. Znači, dio su jedinice i mogu nositi njezinu odoru jer nije priziv savjesti zbog odore, nego zbog upotrebe oružja i vojne opreme. Smatram da tu kampanju treba još više približiti mladima, pa, po meni, u Hrvatskoj ne bi trebalo biti više od nekih pet do sedam posto onih s prizivom savjesti.

Mislite li kako je riječ o dugoročnoj odluci ili bi ona priželjkivanim smanjenjem vojnih napetosti na istoku mogla biti ukinuta ili bar ne obvezna za sve?

- Ne govorimo samo o temeljnoj vojnoj obuci nego i o sustavu kako podići sigurnosnu i obrambenu kulturu. Očekujem daljnji razvoj tog sustava i približavanje ljudima kroz edukacije u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. Ne trebamo ići sa stavom da je riječ o posljedici trenutačnog stanja, nego kako je to dugoročno opredjeljenje našeg društva za novi pristup obrambenom i sigurnosnom organiziranju. Bit će mi žao ako ovo ne bude jedan potpuni zaokret u tom širem kontekstu. Sociolozi i psiholozi upozoravaju kako su nove generacije sve više na mobitelima, asocijalne su i druže se s nestvarnim prijateljima preko mreže, a vojska traži socijalnu koheziju i zajedničko djelovanje, svim ljudima to je potrebno i daje im puno više samopouzdanja u životu.n