Svako drugo dijete u Hrvatskoj u posljednjih su godinu dana tjelesno kažnjavali roditelji, i to najčešće udarcima po stražnjici, pljuskanjem ili povlačenjem za uši i kosu. Psihičko je kažnjavanje pak doživjelo 60 posto djece, najčešće kao agresivno vikanje, prijetnje udarcima, uvrede i prijetnje roditelja da će ih napustiti. Unatoč tome što je još 1998. godine fizičko kažnjavanje djece u Hrvatskoj zabranjeno zakonom, 40 posto roditelja priznaje da povremeno koristi fizičku silu u discipliniranju djece, a i fizičko i psihičko kažnjavanje smatra prihvatljivim jer to "rade i drugi", pokazalo je istraživanje Unicefa "Nasilje u odgoju djece u Hrvatskoj".

Začarani krug

Većina roditelja u Hrvatskoj vjeruje da su nenasilne metode odgoja učinkovite i dobre za razvoj djece, a svjesni su da je tjelesno i psihičko kažnjavanje štetno. Ipak, udaranje, vikanje i ponižavanje česti su odgojni postupci koji se uglavnom događaju kad su roditelji pod stresom i izgube samokontrolu ili pak kada, u skladu s naučenim obrascima iz vlastitog djetinjstva, na taj način žele naučiti dijete ispravnom ponašanju. Pojedini roditelji još uvijek ne prepoznaju sve oblike tjelesnog i psihičkog nasilja koje je štetno za djetetov razvoj, nego ih smatraju dijelom "strogog" odgoja. Istodobno, stručnjaci upozoravaju da nasilje u odgoju ostavlja dugotrajne posljedice na djecu, utječe na njihovo samopouzdanje, sposobnost učenja i funkcioniranja u školi, na njihove odnose, a prouzročuje probleme mentalnog zdravlja te može dovesti do samoozljeđivanja i rizičnog ili nasilnog ponašanja.

- U kliničkom radu sam primijetila da se roditelji vrlo teško slože s tezom da fizičko kažnjavanje ne bi trebalo koristiti u odgoju djece, jer često misle da je to jedina metoda koju mogu primijeniti. Onda kažu "i mene su tukli, pa što mi fali, time mu pokazujem da mi je stalo, naučim ga razlikovati dobro od lošega" - navodi psihologinja Gordana Buljan Flander. Roditelji, dodaje, ne shvaćaju da takav odgoj djecu uči strahu i osveti.

ŽELJKO ŠEPIĆ

- U tom momentu djeca nešto neće napraviti u strahu od roditeljskog kažnjavanja, ali sva ta djeca meni kažu "pokazat ću ja njima kad odrastem". Osim toga, fizičko kažnjavanje uči djecu da je to normalan način rješavanja problema, pa će tući mlađu djecu, a na isti način rješavat će probleme i u školi, jer su od roditelja, koji su nam prvi modeli identifikacije, naučili da je to najčešći i najprihvatljiviji način rješavanja problema - ilustrira psihologinja.

- Kad radim s djecom koja su fizički kažnjavana, često vidim lošu sliku koju ta djeca imaju o sebi. Znači, ako sam dobio batine, to nije zato što sam pretrčavao cestu, nego ne vrijedim kao osoba. To rađa nisko samopoštovanje i sram. Ako si kriv zbog nečega, to možeš promijeniti, a sram je što si takav kao osoba, i to je nepromjenjivo. Sram je najgora emocija, pa se i odrasli koji mi dolaze u terapiju vrlo često bore sa sramom koji je nastao kao posljedica odnosa s roditeljem u djetinjstvu - upozorava Buljan Flander.

Podrška roditeljima

Napredak ipak postoji: dok se u 2011. tek svaki peti roditelj sustezao od udaranja djeteta, danas je takvih roditelja 62 posto. Glavni su razlozi fizičkog kažnjavanja, kažu roditelji, što ih je dijete izludilo i nisu znali što učiniti, gubitak kontrole ili namjera da dijete nauče što smije, a što ne. Kod male djece dominira tjelesno kažnjavanje, najčešće udarac rukom po stražnjici, ali četvrtina roditelja kao kaznu koristi i uskraćivanje hrane ili izoliranje, odnosno zatvaranje djeteta samog u sobu. Kod djece pred pubertetom tjelesno kažnjavanje polako zamjenjuju vikanje, verbalne prijetnje i posramljivanje, a kod adolescenata roditelji mahom primjenjuju psihičke kazne - vikanje, vrijeđanje, emocionalno distanciranje, no i dalje se koriste i udarcima po stražnjici, šamarima i protresanjem. Psihološko je kažnjavanje, objašnjava psihologinja Buljan Flander, manipulacija djetetovim osjećajima kojoj roditelji nerijetko pribjegnu iz vlastitog osjećaja nemoći.

- Često roditelji kad se osjećaju bespomoćni, kad ne znaju što će, kažu djetetu "tko te tako glupu rodio, nikad nećeš završiti taj razred", uspoređuju djecu s drugom djecom - "vidiš kako je Perina mama sretna jer je Pero dobro dijete". Roditelji ne znaju da se te riječi duboko usade u dječje duše, u njihova srca, i ona tu sliku o sebi nose u odraslu dob. Jer djeca vjeruju roditeljima. Iz takvih obitelji dolaze ne samo djeca koja su poslije žrtve vršnjačkog nasilja nego i djeca počinitelji vršnjačkog nasilja jer su jedino na taj način viđeni, jedino tako pripadaju nekoj grupi. Ta djeca misle da je interakcija agresor - žrtva normalna, uobičajena svakodnevna interakcija - objašnjava psihologinja. Iluzorno je, dodaje, misliti da možemo odgojiti dijete a da nikad ne povisimo ton ili se ne naljutimo, ali roditelji moraju paziti koje će riječi izgovarati djetetu jer dijete u to vjeruje.

Istraživanje je pokazalo da su roditelji koji primjenjuju nasilni odgoj i sami u djetinjstvu trpjeli roditeljsko nasilje. Taj transgeneracijski prijenos moguće je prekinuti, ali uz veću društvenu podršku roditeljima.