Obiteljsko nasilje jedan je od najraširenijih, ali i najskrivenijih oblika nasilja u društvu. Iako se događa unutar četiri zida, njegove posljedice osjećaju se mnogo šire - fizički, psihički i društveno. Osim same žrtve nasilja, članovi obitelji, posebice djeca, često osjećaju posljedice. U povodu Nacionalnog dana nasilja nad ženama, koji se obilježava 22. rujna, razgovarali smo sa žrtvom obiteljskog nasilja, 48-godišnjakinjom s rovinjskom adresom (podaci poznati redakciji).

Krug nasilja

- Rasla sam u obitelji bez fizičkog nasilja i mislila da je to jedini mogući put. Kada sam upoznala budućeg supruga, udaljenost između naših država i tadašnja uvjerenja doveli su nas do braka već nakon nekoliko mjeseci. Vjenčali smo se u mojoj zemlji, s planom da tamo živimo. Samo jedanaest dana nakon vjenčanja rekao je da se predomislio, da brak nije za njega. Tada je počela agonija – godinu i pol odlazaka i povrataka, uvijek uz vrijeđanja i ponižavanja. Hodala sam među svojim ljudima pognute glave, uvjerena da ne vrijedim ništa - počinje priču naša sugovornica. Nedugo zatim saznali su da čekaju dijete, ali ponašanje njezina supruga nije se promijenilo.

- Ubrzo je pao prvi šamar trudnici. Obećala sam sebi da će biti i posljednji, no već nakon nekoliko sati oprostila sam – zbog slike budućeg djeteta koje raste bez oca. Potom su uslijedili gušenje, ponavljana fizička i psihička maltretiranja, s povremenim isprikama i lažnim obećanjima. Svaki put sam vjerovala da je zauvijek gotovo, pa opet tonula u isti krug. Rodila sam mjesec dana ranije – doktori su rekli da je uzrok stres. Nadala sam se da će dolazak djeteta sve promijeniti, no nasilje se nastavilo i pred bebom. Ponekad bi nas ostavljao same, a ja bih plakala nad kolijevkom, bojeći se da će moje dijete imati djetinjstvo bez oca. Taj strah me je tjerao da mu uvijek ponovno otvorim vrata - nastavlja priču.

U jednom mirnijem razdoblju preselili su se u Hrvatsku.

- Naivno sam vjerovala da će se na njegovu terenu promijeniti. No nasilje se nastavilo. Ponekad smo dijete i ja, tjerani iz stana, završavali pod vedrim nebom. Najstrašnije je bilo kad je dijete s dvije godine, promatrajući oca kako viče i prijeti, ponovilo njegov pokret – povuklo me za kosu. U tom trenutku shvatila sam da ga ne spašavam od života bez oca, nego ga učim kako živjeti s nasiljem.

Prijetila sam policijom, ali on me ucijenio – ako prijavim, moram otići, a dijete, koje je hrvatski državljanin, ne mogu povesti. Nisam imala posao, dom, prijatelje ni podršku. Nisam govorila jezik, nisam imala auto. Znala sam ono što znaju mnoge žene: nemam ništa i zato šutim, uvjerena da činim to zbog djetetova dobra. Sve je trajalo dok nasilje nije eskaliralo. Jednog dana, pred očima djeteta, pretukao me najgore dotad, krv je šikljala po stanu, a dijete je vrištalo i guralo me od sebe jer sam bila krvava. Tada sam prvi put, unatoč strahu, nazvala policiju. Došli su za dvije minute. Nasilnika su odveli, a policajka je pokušala smiriti moje prestravljeno dijete. Dobio je zabranu prilaska na godinu dana, do suđenja - opisuje nam svoju golgotu potresena žena.

Prepoznati znakove

U nekim zemljama razvod gotovo ne postoji zbog siromaštva i ograničenog pristupa obrazovanju i zaposlenju, pa žene ostaju ovisne o supruzima. U razvijenijim društvima financijska neovisnost ženama daje samopouzdanje i slobodu da ne trpe zlostavljanje. U Hrvatskoj i regiji mnoge žene još nemaju dovoljnu ekonomsku snagu, plaće samohranih majki često ne pokrivaju potrebe, a nezaposlene ostaju bez opcija. Zato mnoge ostaju u brakovima sa psihičkim i fizičkim nasiljem, svjesne teških posljedica razlaza. Uz financijske razloge, tu je i uvjerenje da je razvod sramota. Lakše je skrivati prijevaru ili nasilje nego priznati razvod, jer se on ne može sakriti. Takva uvjerenja, osobito kod starijih generacija, prenose se na mlađe, pa žene radije trpe nego da naprave oslobađajući korak. No uvijek se ponavlja pitanje: "Zašto ga nisi ostavila?" Naša sugovornica na njega odgovara:

- Nisam imala kamo ići. Niti s čim, niti s kim. Nisam imala državljanstvo, dom, rodbinu, novac, nikoga svog blizu. Većinu tih stvari nemam ni dandanas. Ali imam svoj mir. Svoj život. Svoje dijete koje spava u miru. Neka mi nitko ne priča da mu je nemoguće. Ni meni nije bilo. Ni danas mi nije lako. Ali uspjela sam.

Iz današnje perspektive, na pitanje što misli kada je prijelomni trenutak za odlazak i napuštanje nasilnika, odgovara: "Što prije, to bolje."

- Nasilje nije slučajnost. Nije ispad. Nije trenutno raspoloženje. Nasilje je ozbiljan problem i poremećaj ličnosti, i to toliko ozbiljan da nerijetko košta života. Ni pod točku razno ne treba ga se olako uzimati, prikrivati i ignorirati. Treba ga priznati. Što prije, to bolje. Sebi, bliskima, institucijama. Iz današnje persprektive ja bih i sebi i drugima rekla da je vrijeme za reakciju i napuštanje takvog odnosa u istom trenutku kad se nasilje pojavi. Međutim, ni ja to nisam napravila. Nema veće ženske pogreške od one da ona može svojeg muškarca promijeniti! Zato neka što prije počnu pripremati teren za odlazak. Neka ne čekaju i ne nadaju se promjeni. Jer već sljedeći put može biti prekasno za bilo kakvu reakciju - njezin je savjet drugim ženama koje se nađu u situaciji u kakvoj je bila i sama. Postoje, kaže, znakovi po kojima se može prepoznati nasilnika, ali ona je bila, svjesna je danas, "nepismena" pročitati ih.

- Upoznavajući osobu, nije dovoljno gledati samo na to kako se ona odnosi prema nama. U novim odnosima svako ljudsko biće pokušava sebe predstaviti u najboljem svijetlu. Nasilnici ne pokazuju svoj kratak fitilj ispred osobe koju su nedavno upoznali i započeli graditi novi odnos. Ne hodaju uokolo s ispisanim transparentom na leđima "ja sam nasilnik, pazite me se". Da nisam bila zaslijepljena ljubavlju, ranije bih uočila znakove. Ignorirala sam to što ga susjedi ne pozdravljaju, što je neljubazan prema prodavačicama i drugima o kojima ne ovisi, što nema prijatelja ni dugih poznanstava. Prešućivala sam njegovu grubost – od komentara da nekoga treba "šutnuti" do ideje da se tuđem djetetu "izvrne uho". Umjesto da vidim jasno, ja sam ga opravdavala, a druge krivila, ne čitajući znakove koji su bili preda mnom - priznaje danas svoje propuste.

Podrška presudna

Nakon odlaska od nasilnog partnera najveća joj je snaga bila želja da njezino dijete odrasta u miru i bude drukčija osoba, bez ponavljanja onoga što je vidjelo.

- Institucije su mi rekle da se neće miješati u moju odluku, ali znala sam da povratak u nasilni brak ne smije poslati poruku da je nasilje oprostivo. Odlaskom sam ga zaštitila. Često sam šaleći se ili razočarano govorila da bi trebao postojati zakon koji zabranjuje nasilnim parovima da budu zajedno – odrasli snose posljedice, djeca ne smiju trpjeti traume. Presudna je bila podrška prijatelja, susjeda i rodbine, čija su toplina i razumijevanje temelj moje pobjede. Za razliku od mnogih, moja iskustva s institucijama – policijom, Centrom za socijalnu skrb, odvjetništvom i sudom – bila su pozitivna - govori nam. U trenutku kada je odlučila napustiti nasilnika, njezini najbliži dali su joj apsolutnu podršku i na tome im je, kaže, zauvijek zahvalna.

- Međutim, opet zbog programa i uvjerenja na ovim prostorima, a budući da su znali cijelu moju situaciju, bilo je i takvih koji su me uplašeno pitali: "I što ćeš sad? Kako ćeš sad?" Ponekad su zvučali kao da ja trebam ohrabriti njih, a ne oni mene u ovoj situaciji. Najčešći moj odgovor bio je "u Božje ruke". Svi su oni do dandanas prisutni u mojem životu i svjedoče tome da je uistinu sve, do dana današnjeg, u Božjim rukama. Ali svjedoče i tome da sam se puno promijenila, da sam sretna, nasmijana, da sam si ostvarila veliki san koji sam sanjala još iz djetinjstva, da sam puna samopouzdanja, puno hrabrija, sposobnija i da ja i moje dijete živimo u miru, što je najvažnije - govori 48-godišnjakinja.

Na pitanje što misli da bi društvo i institucije trebali činiti kako bi žene bile sigurnije i zaštićenije, kaže da su zakoni preslabi te da bi strože kazne mogle povećati strah kod nasilnika, a ne da se pokušaj ubojstva kažnjava uvjetnom kaznom, što je pokazatelj koliko se problem podcjenjuje. "Nasilje nad ženama nije vezano samo uz jedan dan u godini – ono se događa svakodnevno", zaključuje.

No i kad žene prijave nasilje, ostaje golemo pitanje - što nakon toga? Gdje će živjeti, od čega će se uzdržavati, tko će čuvati djecu i pružiti im psihološku pomoć? Bez odgovora na ta pitanja, žrtve ostaju zarobljene u nasilju. Jednako je važna i empatija institucija. Žrtvama je teško govoriti o poniženjima pred nepoznatima, a ako naiđu na hladnoću ili podsmijeh, osjećaju se još nesigurnije. Samo iskreno slušanje i podrška, kakvu je doživjela i naša sugovornica, mogu dati osjećaj da njihova priča vrijedi i da sustav stoji uz njih. - Nisam imala dom ni posao, a nitko me nije stavio na prioritetnu listu, osim zbog maloljetnog djeteta. Izlazak iz braka bio je odluka na pakao, ali odabrala sam manje težak put. Važno je istaknuti Sigurnu kuću Istra u Puli. Iako nisam koristila smještaj, koristila sam druge njihove usluge. Ta organizacija pruža prvu pomoć ženama i djeci i značajno spašava živote. Žrtve nasilja trebaju zahvaliti onima koji ju financiraju i dobrovoljno u njoj rade. Bez nje mnoge žene i djeca ne bi preživjeli - govori o instituciji koja joj je pružila veliku podršku.