Jako sam ponosan što se ova monografija pojavila. Ponosan sam jer pripadam jednoj od najvažnijih postrojbi iz Domovinskog rata koja je pridonijela obrani Hrvatske i pobjedi u Domovinskom ratu, a koja nikada nije bila ustrojena i nikada do danas postrojena. Riječ je o nevidljivoj vojsci koja je pravednu borbu Hrvatske za slobodu, sve njene patnje, sve njene pothvate i herojske bitke učinila vidljivima. Zato je ova monografija važna.

U ovo malo mudrih i ljudski sročenih rečenica gotovo da je sve bitno kazao Stanko Ferić, i sam jedan od ratnih izvjestitelja, ratnih fotografa i fotoreportera koji su se našli u fotomonografiji "Domovinski rat – Priča o pobjedi". Stisnulo se tu podosta razloga zbog kojih se morala dogoditi monografija u kojoj će slike uistinu govoriti više od riječi. Točno 538 emotivnih i dokumentarnih fotografija prikazuje dramatične događaje i to od uvertire rata, preko presudnih bitaka, pa sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Obuhvaća ova knjiga sva ključna bojišta i stradanja, ali i otpor i ponos te nepokolebljivi duh hrvatskih branitelja. Objavila ju je Mozaik knjiga uz veliku potporu Hrvatskog povijesnog muzeja i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Izdana je povodom 30. obljetnice vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja i dvojezična je. Riječima izdavača, spomenik je hrabrosti, zajedništvu i pobjedi hrvatskog naroda. No, ona je i dokaz koliko su važni i odvažni bili oni koji su svojim objektivima svjedočili ključnim trenucima borbe za slobodu Hrvatske.

Nikad ispričana priča

Ima pravo Ferić kada kaže kako će se oni koji uzmu monografiju u ruke možda poželjeti ratne izvjestitelje pitati – a gdje ste tu vi?

- Možda će nas pitati, onako kako nas znaju pitati djeca koja dolaze vidjeti naše fotografije na izložbama, gdje smo tu mi koji smo snimili te fotografije. Učinit će se da nas nema. Ali nas ima. Vidjet ćete nas, ako malo pažljivije pogledate, na sjenama ruševina, na sjenama grudobrana, na sjenama oružja kojim se Hrvatska borila za slobodu. Zašto? Zato što smo u tim trenucima pazili da te fotografije budu snimljene kako treba i da svjedoče o svemu onome što se događa - kazao je Ferić.

Kazao je to za svečanog predstavljanja monografije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, dodavši kako priča o ratnim izvjestiteljima i ratnim fotoreporterima nikada nije ispričana.

- Svatko od nas ima svoju priču, svaka je drugačija, a sve se svodi na isto; svi smo znali gdje nam je mjesto, što nam je misija, što s tim fotografijama trebamo reći i koja je uloga i smisao ratnog izvještavanja – istaknuo je Ferić.

Uz njega na predstavljanju i Dinko Neskusil, još jedan od ratnih izvjestitelja čije su se fotografije našle u knjizi.

- Imao sam 25 godina kada je počeo rat. Bio sam fotoreporter koji je obožavao fotografiju kao i dan danas, ali nisam znao u što ću upasti. Postao sam ratni fotoreporter jer je rat doslovno došao u moje dvorište. Tog 4. listopada, kada je bio najgori napad na Karlovac, prvi napad, najsuroviji, odmah mi je pogođen krov kuće, garaža, dvorište, sve. Tako sam kršten kao ratni fotoreporter – kazao je Neskusil.

Zadnji analogni rat

I zato je ponosan sa svim što je napravio, i on i njegove kolege. I zato misli kako je sjajno da su u knjizi zastupljene manje sredine i oni gradovi koji su bili na crti razgraničenja, u kojima se četiri godine živjelo očekujući da će im neprijatelj spaliti granatu na glavu.

- Moj najsretniji trenutak života je bio prestanak opće opasnosti za Karlovac koji je sviran u ponedjeljak 7. kolovoza u 19 sati. Ta sreća nas koji smo tad bili u Karlovcu, mene koji sam fotografirao i ljudi koji su bili na cesti ostala mi je zapamćena za cijeli život – iskreno će Neskusil.

Na tom tragu i Ferić ističe i nešto što smatra važnim, nešto što su, barem on tako misli, ratni reporteri svjesni radili.

- Teško ćete tu vidjeti tugu, depresiju, bezvoljnost. Svi su ti ljudi na slikama ponosni, svi znaju što rade, što im je misija, gdje im je mjesto i za što se bore – napomenuo je Ferić.

Pri tom su i Ferić i Neskusil podsjetili na činjenicu koja se često i zaboravlja.

- Mi smo i sudionici zadnjeg analognog rata općenito, pa i medijskog rata. Nije bilo interneta, nije bilo digitalije, radilo se na crno-bijelim filmovima, eventualno malo kolora. Ušli smo u rat prilično nenaoružani kao i Hrvatska. Hrvatska je bila razoružana i morali smo oteti oružje od JNA. Radili smo svašta da se domognemo opreme. Dijelili smo jedan film među trojicom da svatko ima bar po deset snimaka. Neki su provaljivali u kioske i uzimali filmove, pa ostavljali poruke i ceduljice da plate kasnije – prisjetio se Ferić.

Je li bilo straha? Ako ga je i bilo, nije to bio onaj neki uobičajeni strah.

- Bilo nas je strah hoćemo li imati dovoljno filma, hoće li aparat izdržati, strah da smo potrošili snimku više i da nećemo kasnije imati s čim snimati – reče Ferić.

Snalazili su se ratni fotoreporteri svakojako, a ono zbog čega ih fotomonografija posebno veseli je to da su se zbog knjige mnogi od njih prvi put vidjeli premda se po imenu znaju.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, kaže ravnatelj Ante Nazor, od svojih početaka 2005. godine inzistira na prikupljanju ratnih fotografija.

- Iznimno je to važno gradivo, ono koje je autentično, koje nam o onome što je bilo govori onako kako je bilo – reče Nazor.

Zahvalio se Nazor svim fotografima koji su imali hrabrosti zajedno s hrvatskim vojnicima i policajcima ići na prvu crtu, jer zahvaljujući tome danas možemo povijest puno bolje rekonstruirati.

Emocije u objektivu

- Ova fotomonografija nije samo podsjetnik na 20 godina od pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu, ona je i spomenik svim hrabrim ljudima, ratnim fotografima koji su na prvoj crti bili zajedno s vojnicima i snimili dramatične, ali predivne fotografije – istaknuo je Nazor.

- Fotoreporteri su oni koji šire istinu – ne dvoji Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja.

Muzej, dodala je, čuva fotografije i kataloški ih obrađuje, jer su one dio nacionalne baštine. Važno je, kaže, zaslužiti povjerenje i branitelja, i fotoreportera, i njihovih obitelji, važno je da ljudi u kojih su negativi, filmovi, fotografije znaju da je tu institucija koja sve to čuva i čuvat će. Štoviše, Brstilo Rešetar smatra da nam treba institucija koja bi se sustavno bavila samo fotografijama iz Domovinskog rata.

Urednik fotomonografije, Vid Jakša Opačić, kazao je da je ovo uradak u kom se pustilo fotografijama da ispričaju priču o Domovinskom ratu. Najteže je, kao reče, među tisućama fotografija bilo odrediti koje će ući u knjigu. Ušlo ih je 536 i to tako da pokriju desetogodišnje razdoblje, kako i ono prije rata tako i poraće.

- Prva slika u monografiji je iz 1988. godine, miting bratstva i jedinstva na Ušću u Beogradu. Zadnja ona s mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u Ustavno pravni poredak RH iz 1998. godine. Obuhvatili smo cijelo desetljeće. Glavni akteri su branitelji, njima dugujemo najveće priznaje i poštovanje, ali posebnu pozornost posvetili smo civilima, prognanicima, srušenoj i oštećenoj kulturnoj baštini. Rat nisu samo ispaljeni projektili, rat su sve one emocije koje su ratni fotografi uspjeli zabilježiti na licima ljudi tih godina – kazao je Opačić.

Ratni fotografi imaju svoju fotomonografiju i po prvi put su zajedno u knjizi. Možda je to i početak nekih novih sličnih projekata koji će uvezati još ratnih reportera.