Uoči zagrebačkoga premijernog predstavljanja knjige "Časni suče, znamo se", koju je ovih dana objavila nakladnička kuća Despot Infinitus, u Osijeku smo uspjeli razgovarati s autoricom, dugogodišnjom novinarkom Suzanom Lepan Štefančić. Iza nje su 23 godine intenzivnoga novinarskog rada, od prvih studentskih dana u Glasu Slavonije preko suradnji s Osječkom televizijom, Radijem 101, Tportalom i Jutarnjim listom pa sve do 18 godina provedenih u redakciji Večernjeg lista, gdje ju je, kako sama kaže, "zapala" crna kronika – specifično, zahtjevno, ali i iznimno važno novinarsko područje, u kojem se oblikovala kao reporterka i komunikatorica s izraženom empatijom. Proljetos se, međutim, nakon intenzivne 23 godine u novinarstvu, Suzana Lepan Štefančić odlučila za novi, mirniji poslovni put, koji ipak i dalje uključuje sve ono što je u novinarstvu oduvijek najviše voljela – pisanje i komunikaciju.

Višeznačan naslov

Knjiga "Časni suče, znamo se" nastala je kao rezultat tvog desetogodišnjeg pisanja o procesu Mamićima za Večernji list, uvedi nas ukratko u sam proces.

- Sam kazneni progon braće Mamić krenuo je prije punih deset godina, kada je u srpnju 2015. otvorena istraga protiv Zdravka i Zorana Mamića, Damira Vrbanovića i poreznika Milana Pernara zbog sumnje da su oštetili Dinamo za najmanje 115,8 milijuna tadašnjih kuna. Riječ je, među ostalim, o malverzacijama novcem od transfera Luke Modrića u Tottenham i Dejana Lovrena u Lyonnais. Proces je sa zagrebačkoga prebačen na osječki sud zbog poznanstava Zdravka Mamića s nekolicinom tamošnjih sudaca, a završio je, u glavnini, osuđujućom presudom. Uslijedilo je i drugo suđenje, gdje se braću Mamić, Damira Vrbanovića, Marija Mamića, Nikkyja Arthura Vuksana, Igora Krotu i Sandra Stipančića tereti da su iz Dinama izvukli 25,8 milijuna eura, i to u sklopu zločinačkog udruženja. Obuhvaćeni su optužnicom transferi više desetaka igrača Dinama, a među njima Vedrana Ćorluke, Tina Jedvaja, Marija Mandžukića, Dejana Lovrena, Boška Balabana, Josipa Šimunića, Eduarda da Silve, Matea Kovačića... Postoji i treća optužnica, a koja je poslije pripojena drugoj, i njome se Zdravka Mamića tereti da je podigao 2,2 milijuna eura s Dinamova računa u austrijskom Klagenfurtu i zadržao za sebe.

Brojke su impozantne za naše pravosudne prilike, puno je obrata, a kraja nema na vidiku.

- Proces "Dinamo 2" iznimno je opsežan, samo druga optužnica ima gotovo 700 stranica, a za cijeli spis rezervirana je čitava jedna soba na osječkom sudu, i krcata je. Na popisu je gotovo 200 svjedoka. Postupak još traje i ne nazire mu se kraj. Prvo suđenje za izvlačenje novca iz Dinama završeno je, pak, u samo 14 mjeseci, osuđujućom presudom Županijskog suda u Osijeku iz 2018. godine, a koju je poslije u glavnini potvrdio i Vrhovni sud. No, sedam godina poslije, ništa zapravo nije okončano. Zatvorsku kaznu služio je jedino poreznik Milan Pernar, koji se u međuvremenu teško razbolio i lani preminuo. Braća Mamić već su godinama u bijegu u BiH, koja ih odbija izručiti, a Damira Vrbanovića čeka ponavljanje postupka, po odluci Ustavnog suda, koji je usvojio njegovu tužbu.

Kada si započela s pisanjem knjige, što je bio prijelomni događaj i koliko dugo je trajalo njezino nastajanje?

- Ideja se rodila u travnju prošle godine, kada sam osvijestila da proces ulazi u svoju desetu godinu i daleko je od svoga kraja, a odavno se pretvorio u pravosudnu i društvenu epopeju kakva nije zapamćena u hrvatskoj povijesti. Ni jedan drugi proces nije iznjedrio toliko novih istraga i sudskih postupaka, u knjizi ih spominjem pet, a baš kada je knjiga nedavno objavljena, podignuta je optužnica protiv Branka Šegona i Tihomira Kralja. Njih se dvojicu tereti da su od Zdravka Mamića zatražili 500.000 eura u zamjenu za pomoć pri okončanju sudskih postupaka u njegovu korist. Suđenje Mamićima možda je najveći ispit s kojim se susrelo hrvatsko pravosuđe, a o samom je pravosuđu otkrilo štošta. Čak tri suca koja su odlučivala u procesima braći Mamić i sama su završila na optuženičkoj klupi, zajedno s Mamićima, i to zbog sumnje na primanje mita. Proces Mamićima doista je ogolio i nogomet i pravosuđe. Što se same knjige tiče, ona nikoga ne osuđuje, niti brani, niti rehabilitira. Kako to ističe urednik Mladen Miletić, napisana je da činjenično vjerno, kroz dokumente i iskaze svjedoka, prikaže kako je to zapravo bilo. I u tom je smislu dokument jednog vremena.

Naslov "Časni suče, znamo se" jasna je poruka hrvatskom pravosuđu?

- Naslov je inspiriran izjavom Zdravka Mamića u prvom procesu, kada se znakovito obratio članu sudskog vijeća Miroslavu Jukiću riječima: "Sudac Jukić, znamo se mi!" Ostalo je nejasno što je time htio poručiti, ali svojevrsni je efekt postigao jer su se na tu rečenicu mnogi u sudnici uskomešali. Ideja za "Časni suče, znamo se" rodila se spontano, a odmah smo ju svi prihvatili baš zbog različitih mogućnosti tumačenja, odnosno njegove višeslojnosti.

Fenomen (ne)sjećanja

Koliko znam, veliki si nogometni fan, jesi li se kroz ovo suđenje braći Mamić i ostalima razočarala u sport?

- Nogomet pratim i volim otkako znam za sebe, gledam doslovno sve utakmice HNL-a, ali sam baš zbog suđenja Mamićima dugo odgovarala svoga sina od namjere da trenira nogomet. Ono što smo imali prilike čuti u osječkoj sudnici daleko je od glamuroznog života nogometaša kakav zamišljamo dok sjedimo na stadionu ili pratimo televizijski prijenos Lige prvaka. Doznali smo na suđenju i kako se plaćalo igračima na ruke, kako se izbjegavao porez, kako se oko plaća i isplate dugova nogometašima pogađalo kao da je riječ o kupnji kilograma rajčica na tržnici, a ne o stotinama tisuća eura... I to sve čak i nema veze s "velikim igrama" koje su predmet triju optužnica. U Hrvatskoj su nogometaši heroji nacije, i nije to samo naš fenomen, no postoji i druga strana medalje, o kojoj baš i ne razmišljamo.

Puno se pričalo o glasovitoj izjavi Luke Modrića da se ne sjeća ranijeg iskaza... Kako si to osobno doživjela?

- Nesporno, na spomen suđenja Mamićima građani se prvo sjete rečenice: "Ne sjećam se." Kao asocijacija, rođena je upravo nakon svjedočenja Luke Modrića u prvom sudskom postupku, no protezat će se i godinama poslije kao lajtmotiv svih procesa protiv braće Mamić. Kao što se ni u slučaju braće Mamić nisam postavljala ni kao sudac ni kao branitelj, neću ni u Modrićevu, to jednostavno nije moj posao. Fenomena (ne)sjećanja dotaknula sam se, pak, u knjizi, i tu je važno nešto istaknuti. Treba doista dobro poznavati materiju procesa da bi se moglo shvatiti kada zaborav, stvaran ili fiktivan, ide u prilog optuženicima, a kada jedno "ne, ne sjećam se da sam primio novac na ruke" zapravo daje dodatne adute optužbi.

Ne samo Modrićeva izjava, bilo je tu dosta kontroverznih izjava svjedoka i u našoj se javnosti stekao dojam da zbog svog statusa "heroja nacije" imaju privilegiran status u sudnici.

- Pred zakonom smo svi jednaki i tu nema rasprave. Ne želim ni pomišljati da bi netko to doveo u pitanje.

Građevincima 1000 kuna

Kako se Zdravko Mamić, dok je još dolazio u Osijek, ponašao na sudu?

- Nerijetko je gubio živce i glasno negodovao, pa mu je na kraju i zabranjen ulaz u sudnicu. Vrhunac je bio kada je, baš dan nakon svjedočenja Luke Modrića, usred sudnice burno i neugodno raskinuo suradnju s odvjetnicima Jadrankom Sloković i Čedom Prodanovićem. U svom stilu, vikao je: "Hoćete krvi, džigerice moje!" Pažnju je, nesumnjivo, privlačio na svakome koraku. Primjerice, za vrijeme prvog procesa, zgrada suda upravo se obnavljala, pa je građevinarima izbrojio tisuću kuna za piće, a stavio je na glavu zaštitnu kacigu i fotografirao se s njima.

Je li Zdravko Mamić ili netko iz njegova braniteljskog tima znao da pišeš knjigu?

- Knjiga je nastajala godinu i pol, a sve do pred sam kraj nastojala sam ju držati u tajnosti, koliko god je to bilo moguće, kako bi se izbjegli eventualni pritisci. U konačnici, knjiga nije ni zamišljena kao prostor u kojem bi svatko iznio svoje mišljenje, već kao što vjerniji prikaz događanja u sudnici i izvan nje.

Mogli smo vidjeti da ni kolege novinari i novinarke koji su pratili suđenje nisu odoljeli da prilikom ulaska u zgradu Suda od sportskih vedeta zatraže selfije. Jesi li i ti iskoristila tu priliku?

- Jednom sam se našalila i rekla: "Što sam radila proteklih deset godina? Gledala u leđa najvećim nogometašima u hrvatskoj povijesti." Nije baš bilo puno prilika za selfije jer smo bili satima vezani uz sudnicu, dok su oni utrčavali i istrčavali sa suda, a prve i jedine sam napravila tek proljetos, s Marijem Mandžukićem i Eduardom da Silvom.

Novac koji se tako olako spominje i vrti kroz transfere nogometaša nezamisliv je za, primjerice, nas novinare.

- Nezamisliv je za većinu hrvatskih građana. U optužnici se, primjerice, navodi kako je Dejan Lovren proslijedio 25,9 milijuna kuna, novca od transfera, na račun Zorana Mamića. Lovren je to na sudu objašnjavao riječima: "Bili smo prijatelji, posudio sam mu bez razmišljanja." Iz dijela sudnice gdje su sjedili novinari netko je potom, u šali i poluglasno, dobacio: "Lovrene, možemo li i mi biti prijatelji?"

Planiraš li već i drugu knjigu, materijala sigurno neće nedostajati, no kako planiraš pratiti nastavak suđenja?

- Nisam više prisutna u sudnici kao novinar, pa to svakako mijenja pristup eventualnom nastavku knjige, no iskazi svjedoka dostupni su javnosti, a ostalo je i meni podosta materijala. Vrijeme za dopunjeno izdanje moglo bi sazreti s izricanjem presude u drugom procesu.