Jasmin Hadžić
Baranjac u Kninu: Od “običnog” zadatka do ulaska u povijest
Jasmin se s dva suborca popeo 5. kolovoza 1995. na jarbol na kninskoj tvrđavi i skinuo srpsku zastavu
Jasmin Hadžić iz baranjskog Kozarca, zajedno s dva suborca, Eduardom Baltićem iz Čakovca i Mariom Bilaćem iz Vodica, podići će 5. kolovoza na kninskoj tvrđavi hrvatski barjak, sudjelujući na taj način u proslavi 30. godišnjice velike pobjede u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja.
Na istom mjestu i u isto vrijeme kao što su prije tri desetljeća, kao pripadnici 7. gardijske brigade - Pume - uz svog zapovjednika, generala Ivana Koradea, s jarbola prvo skinuli srpsku zastavu i na najvišem vrhu kule kninske tvrđave razvili 25 metara dug hrvatski barjak.
Majka heroj
Tada 18-godišnji Jasmin u prvom trenutku nije znao da je na taj način postao dio hrvatske povijesti. Tek poslije postao je svjestan trenutka o kojem se priča već tri desetljeća i o kojem će se još dugo pričati. Dogodilo se to 1995., a samo nekoliko godina prije Jasmin je živio sasvim "normalan" život s majkom, ocem i dva starija brata. Išao je u osnovnu školu, prve četiri godine u Kozarcu, a potom u Čemincu.
- Nakon završetka osnovne škole, u Belom Manastiru sam upisao srednju elektrotehničku školu, a u Tenji veterinarsku, budući da sam uvijek htio biti veterinar. Prošao sam u obje škole, ali u njih nikada nisam išao - priča Jasmin, nastavljajući kako su, kada je išao na upis u Beli Manastir, u Baranju već stigli tenkovi. Iako je imao 15 godina, nastavlja, znao je da se nešto događa, to više što mu je otac odlazio na mjesne straže, a najstariji brat odjenuo odoru tadašnjeg pričuvnog sastava policije. Umjesto škole uslijedilo je progonstvo.
- Polovinom kolovoza 1991. godine autobusom smo otišli u Podgoru kod Makarske, gdje su nas prihvatile tamošnje obitelji. Tamo smo bili do kraja godine, nakon čega odlazimo u Međimurje, u mjesto Novakovec, iz kojega potječe moja majka Kata. Već tada sam htio obući odoru i priključiti se 4. ili 7. brigadi, koje su bile po terenima, ali brat, koji je bio u policiji u Osijeku, nije mi dopuštao odlazak u rat. U to smo vrijeme već ostali bez oca i najstarijeg brata. Obojica su preživjela pravu torturu u belomanastirskoj policijskoj postaji, nakon čega su prebačeni u Dalj te trebali biti odvezeni na navodnu razmjenu, do koje nikada nije došlo. Ubili su ih i "iskipali" u Dunav. Brat je pronađen 2003. godine na groblju u Novom Sadu, a za ocem još uvijek tragamo - priča. Bio je, dakle, jedini muškarac u obitelji koji se mogao brinuti za majku. Stoga i voli reći da je za njega ona najveći heroj jer je mogla ostati bez tri sina i supruga. Sreća u nesreći je da su dva sina i dalje s njom.
Povratak u Kozarac
- Konačno je došla 1994. godina, kada sam "uhvatio vlak"' za odlazak u postrojbu. Prošao sam temeljnu obuku u Požegi i priključio se Pumama. Uslijedile su akcije, jedna za drugom. Stigao je i kolovoz 1995., odnosno Oluja. Nas nekolicina odabrana je da s Dinare ode na kninsku tvrđavu i skine srpsku zastavu s nje. Mario, Edo i ja pošli smo gore. U Kninu je još bilo povremene pucnjave. Mislili smo zadatak kao zadatak. Dođemo gore i skinemo zastavu. Vrijeme nam nije ništa značilo, jednostavno, izgubili smo pojam o vremenu, pa ne mogu reći koliko je trajao put do tvrđave. General Korade izdao je zapovijed i ona se morala izvršiti. No, kada smo došli gore, shvatili smo da nije baš tako jednostavno kao što se u prvi mah učinilo. Jarbol je bio visok i debeo kao noga, lanci spetljani. Odlučio sam prvi krenuti gore. Popeo sam se do prvog koloturnika i vidio cijeli grad pod nogama. U jednom sam trenutku, nemoćno gledajući debeli lanac, razmišljao sići dolje, ali nisam. Vukao sam lanac lijevo-desno, trgao ga. Iako sam imao samo 70-ak kilograma, objesio sam se cijelom težinom za njega. Odjednom, lanac je počeo padati, a zajedno s njim i omražena zastava. Ni sam ne znam kako svi zajedno nismo pali s jarbola - prisjeća se nezaboravnih trenutaka od prije 30 godina.
Hrvatsku su zastavu stavili na zidine kninske tvrđave, a nepuni dan poslije na mjesto događaja došao je predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Ostalo je povijest. Jasmin i njegovi suborci nisu ga dočekali. Vratili su se k "braći po oružju" - suborcima iz brigade, sretni su izvršili zapovijed. Još uvijek nesvjesni kako je, između ostalog i njihovim potezom, promijenjen tijek povijesti te kako je to bio početak kraja takozvane SAO Krajine.
Jasmin se, nakon mirne reintegracije, vratio u rodni Kozarac, u svoju obiteljsku kuću, gdje živi sa suprugom i dvoje sada već velike djece - Lucom (17) i Valentom (23). Zaposlen je u Cestingu, u kojem je godinama nakon povratka obavljao razne poslove. Nakon što je završio Prometnu školu, u istoj je tvrtki postao nadcestar u Nadcestariji Vukovar. Opsesija mu je ribolov. Kupio je čamac, usidren na Dunavu kod Batine.
- Za sada mi je najveću ulov som od osam kilograma, ali nadam se da će jednog dana zagristi i kapitalniji primjerak. Iz Kozarca i Baranje ne mislim otići. Nikada više. Osim na nekoliko dana, kao na 30. godišnjicu Oluje.
