Stručnjaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) iz godine u godinu napominju kako raste broj osoba koje se zbog mentalnih poteškoća javljaju liječnicima, a ono što posebno zabrinjava je što među njima sve više ima adolescenata i mladih do 27 godina. Potvrđuje nam i klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Dora Srdelić Ljubičić iz Zavoda za javno zdravstvo (ZJZ) Zadar

Ovaj dio populacije ne samo da se suočava s mentalnim poteškoćama, već su mnogi od njih potražili i primaju liječničku pomoć, zar ne?

- Adolescenti i mlađi odrasli najviše nam se javljaju zbog simptoma anksioznosti, socijalne anksioznosti, ispitne anksioznosti, paničnih napada i depresivnosti, koja ponekad može biti praćena i samoozljeđivanjem, čiji uzroci mogu biti heterogeni. Javljaju nam se zbog posljedica vršnjačkog nasilja, kao i poremećene obiteljske dinamike, zbog gubitka i prilagodbe na neke nove životne okolnosti, slabijih socijalnih vještina i problema u vršnjačkim odnosima, usamljenosti… Često se primjerice javljaju tijekom prvog razreda srednje škole zbog problema u prilagodbi na novu okolinu i zahtjeve. Škola zaista može biti izvor intenzivnog stresa, što posljedično loše utječe na mentalno zdravlje, pa treba uložiti napor u osnaživanju škola u promicanju mentalnog zdravlja i odmicanju fokusa od ocjena. Doista ima raznih primarnih razloga dolaska. Nekad se javljaju sami, a nekad na inicijativu roditelja koji su im nužni za suradnju kada se radi o maloljetnicima.

Manje smetnje

Radite i s mladima koji eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti, ali i pokazuju neke simptome ponašajnih ovisnosti, kockanje, ovisnost o internetu.

- Mladi nam se ponekad javljaju i zbog sasvim uobičajenih problema specifičnih za njihovu razvojnu dob, kao što je npr. nesretna ljubav ili neke druge teškoće u vršnjačkim odnosima koje možemo prepoznati kao stres, smetnju i uznemirenost, no i u takvim je slučajevima važno pružiti podršku i kroz psihoedukaciju te učenje korisnih strategija suočavanja graditi psihološku otpornost. Važno je naglasiti da se u mladih koji nam se obraćaju za pomoć ne prepoznaje uvijek mentalna bolest tj. poremećaj koji se dijagnosticira prema definiranim kliničkim kriterijima, a koji uglavnom uključuju izrazite i dugotrajnije smetnje u svakodnevnom funkcioniranju. Mnogo češće se radi o problemu mentalnog zdravlja kada smetnje nisu toliko izražene da bi zadovoljile dijagnostičke kriterije mentalnog poremećaja, a ipak utječu na svakodnevno funkcioniranje. Osobi koja ima problem mentalnog zdravlja osobito je važno pružiti pomoć i podršku kako bi se prevenirao moguć razvoj poremećaja.

Ističete kako svi možemo biti ranjivi i osjetljivi na promjene koje nam se događaju.

- Teški događaji, veliki neuspjesi, razočaranja ili gubitci mogu nas itekako izbaciti iz ravnoteže i stručna pomoć tu zaista može biti od pomoći. S druge strane i podrška prijatelja vršnjaka, roditelja, učitelja ili neke druge odrasle osobe ponekad može biti dovoljna. Stoga je jedna od prvih stvari koje provjeravamo kakva je podrška okoline s obzirom na to da nije jednako ako problem ima netko tko ima podršku i tko je nema, iako se možda radi o istom ili sličnom problemu. Također ako netko ima razvijene dobre strategije suočavanja lakše će se nositi sa stresom i biti fleksibilniji - ističe Srdelić Ljubičić.

Kažete kako nemate precizne podatke o kretanju broju osoba ove dobi koje su zbog ovih poteškoća potražile odgovarajuću pomoć?

- Zavod, naime, nije jedina ustanova oni traže pomoć. No iz iskustva vidim kako je broj mladih koji traže pomoć zbog ovih poteškoća iz godine u godinu sve veći. Naša lista čekanja je sve dulja i ponekad se dogodi da se na tretman čeka i više mjeseci, što svakako nije dobro i nas stručnjake dovodi u nezavidnu poziciju, otkriva ova stručnjakinja dodajući kako proces liječenja pacijenata ovisi o intenzitetu simptoma, podršci koju osoba ima u obitelji, školi, zajednici, rizičnim i zaštitnim faktorima.

Rezultati liječenja

Koliko je uspješno liječenje?

- Ne mogu reći kako uvijek uspijemo u liječenju s obzirom na to da u životu nema "uvijek". To ovisi o različitim faktorima, a ne samo o našoj posvećenosti i stručnosti. Kod adolescenata je značajan faktor suradnja s roditeljima, njihova otvorenost za sugestije i promjenu te naposljetku i mentalno zdravlje samih roditelja. Ponekad je potrebna i primjena farmakoterapije, što se realizira kroz suradnju s našim psihijatrima. Multidisciplinarnost i interdisciplinarnost su nužnost u procesu liječenja ili tretmana, pa je timski rad iznimno bitan. Imamo pozitivna iskustva, u našem poslu je najljepše kad vidimo promjenu koja se dogodila i kada mlada osoba izađe iz krize i počne živjeti koristeći sve svoje resurse. No nije uvijek lako i jednostavno. Ponekad nam se nakon završenog procesa i postignutog cilja mladi opet vraćaju u tretman, nekad i nakon nekoliko godina jer nikad ne znamo što nam život nosi i kako ćemo se nositi s nekim promjenama naših životnih okolnosti. Nekada se vraćaju tretmanima jer im treba samo jedan ili dva susreta kako bi se osnažili i dobili podršku od sada već poznate osobe s kojoj imaju razvijen odnos povjerenja.

Pojašnjavajući porast pojave mentalnih poteškoća u adolescenata i mladih do 27 godina kažete kako je riječ o vrlo kompleksnom pitanju koje nema jednoznačan odgovor. Zašto?

- Istraživanja ukazuju na porast, ali ne jednoznačno i na uzrok. Mogli bismo zaključiti kako možda ima više rizičnih faktora koji utječu na mentalno zdravlje, a manje zaštitnih. Rizični čimbenici postoje na razini adolescenta/mlade sobe, na razini obitelji, škole i zajednice. Tako su npr. dobre socijalne vještine adolescenta, dovoljno dobro roditeljstvo, privrženost, dobra komunikacija, povjerenje, dosljednost, toplina i brižnost, podrška učitelja te zajednica koja usađuje i živi pozitivne norme i vrijednosti zaštitni faktori koji doprinose mentalnom zdravlju djeteta. Rizični faktori, pak, obuhvaćaju nisko samopoštovanje, nasilje u obitelji i to ne samo u ekstremnim slučajevima, negativno školsko ozračje te nestabilna sredina u kojoj dijete odrasta. Čini se da se svijet brzo mijenja, postaje okrutniji s manje empatije, a više nasilja i otuđenosti što nas bombardira sa svih ekrana, pa se mi ljudi možda ne možemo takvom brzinom adaptirati na promjene. Roditelji se u takvim novim okolnostima kao što su ekrani i njihov utjecaj na život ne uspijevaju brzo i adekvatno snaći s obzirom na to da ne postoje recepti i brza rješenja. Ne može se sve prebaciti na leđa roditelja iako je roditeljska odgovornost neupitna.

Iako je roditeljska odgovornost neupitna, kažete da se ne može se sve prebaciti na leđa roditelja. Zašto?

- Čini mi se kako se roditeljima ne nudi dovoljna pomoć i podrška kroz određene politike, npr. fleksibilno radno vrijeme, mogućnost rada kod kuće... I da često u borbi za osiguravanjem materijalnih sredstava izgore i iscrpe svoje roditeljske kapacitete. Dojam je kako su, pak, s druge strane djeca i mladi možda manje psihološki otporni u okolnostima u kojima žive, a moguće je da je to tako zbog nedovoljnog poticanja njihove samostalnosti i razvoja vještina kroz ohrabrivanje, reflektiranje i slične afirmativne postupke roditelja. Roditelji često u najboljoj namjeri previše kontroliraju situaciju oduzimajući djetetu prostor da uvježbava vještine i griješi, pa se posljedično ne zna nositi s frustracijom. Također, minimaliziranje kritike i kazne, pa i fizičkog kažnjavanja koje je još uvijek sveprisutno može itekako doprinijeti razvoju djetetove pozitivne slike o sebi. Za takve su promjene potrebne škole roditeljstva i edukacija o djetetovim pravima i potrebama, te odgovornostima, kao i o adekvatnim komunikacijskim vještinama koje su preduvjet za dobar ljudski kontakt koji nam je svima bitan jer smo takva bića.