Uvijek aktualna tema legalizacije i uklanjanja bespravno sagrađenih građevina nakon godina primjene u praksi pokazuje da postoji diskriminacija u primjeni propisa na hrvatskoj obali, s obzirom na to da se legalizacija bespravno sagrađenih objekata u unutrašnjosti Hrvatske često provodi uz stroge uvjete i značajne prepreke, dok na obali vlada posve drukačija praksa.

Naime, prema Zakonu o prostornom uređenju definirano je zaštićeno obalno područje mora (ZOP) koje obuhvaća područje svih obalnih jednica lokalne samouprave te je to područje proglašeno od posebnog interesa države. No, u praksi primjena zakona i ZOP-a razlikuje se između jedinica lokalne samouprave. Tako, primjerice, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na području kod Trogira u ZOP ulazi tek oko četiri kilometra od obale prema unutrašnjosti. S druge strane, u istoj županiji, na potezu kod Omiša, granica ZOP-a proteže se čak 15 kilometara zračne linije prema kopnu. Ovakve razlike otvaraju pitanje konzistentnosti i kriterija prema kojima je određena granica ZOP-a.

Iznimke i nelogičnosti

Nadalje, u Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama navedeno je da nije moguće ozakoniti građevine izgrađene na područjima nacionalnih parkova, parkova prirode, regionalnih parkova, park-šuma, strogih rezervata, posebnih rezervata, spomenika prirode, spomenika parkovne arhitekture, pomorskom dobru, što su sve dobra od posebnog značaja za Hrvatsku. Dok je, prema istom tom zakonu, dozvoljeno ozakonjivanje objekata izgrađenih u ZOP-u!

Upravo na temelju Zakona o prostornom uređenju, u kojemu se ZOP navodi kao područje od posebnog državnog interesa, omogućeno je Državnom odvjetništvu da podnosi kaznene prijave protiv onih koji grade u području od posebnog značaja u što se ubraja i ZOP. Zato se danas nalazimo u situaciji da se dio objekata koji su izgrađeni u ZOP-u legalizirao, a da se dijelu objekata naložilo uklanjanje.

- Prema svemu navedenom logično je i normalno da se pokreće kazneni postupak kada se radi o izgradnji u pomorskom dobru (do šest metara kopna od mora), nacionalnom parku ili parku prirode. Međutim, kada se radi o gradnji unutar ZOP-a – prostora koji obuhvaća čitavo područje obalnih jedinica lokalne i područne samouprave – dolazimo do kontradiktornih primjera: dok su pojedinci uspješno legalizirali objekte, protiv drugih su se pokrenuli kazneni postupci, uz naloge za uklanjanje građevina. Ovakva praksa otvara ozbiljno pitanje neujednačene primjene zakona i moguće selektivnosti u postupanju nadležnih tijela. Još je problematičnije što se protiv određenih pojedinaca, često bez javno dostupnih i cjelovitih informacija, vode postupci koji ih u očima javnosti stigmatiziraju kao počinitelje kaznenih djela, ostavljajući trajnu ljagu na njihovom imenu, dok su drugi, u sličnim ili istim okolnostima, prošli bez posljedica - kaže dr. sc. Josipa Osvaldić Galic, pravnica.

Privilegirani

Ona smatra da postupci legalizacije na hrvatskoj obali razotkrivaju dublji problem – sustav koji često favorizira ekonomski moćnije, dok zanemaruje prava i potrebe običnih građana.

- Dok god zakon ne bude jednak za sve, obala će ostati simbol ne samo ljepote, već i nepravde. Sve veći broj slučajeva bespravne gradnje, selektivne legalizacije i neujednačene primjene zakona u zaštićenim obalnim područjima i šumama pokazuje duboku pukotinu između propisa na papiru i prakse na terenu. Dok se pojedinci strogo sankcioniraju zbog gradnje na pomorskom dobru, drugi uz političku zaštitu legaliziraju objekte koji nikad nisu smjeli biti sagrađeni. Istovremeno, lokalne vlasti samoinicijativno proglašavaju šume "zaštitnima" u prostornim planovima bez zakonskog pokrića, stvarajući pravni kaos i narušavajući povjerenje javnosti u sustav. Hrvatska obala i prirodni resursi tako postaju teren nejednake pravde – gdje zakoni postoje, ali ne vrijede za sve jednako - zaključuje dr. sc. Osvaldić Galic.