Pontifikat, ili vrijeme provedeno u službi rimskih prvosvećenika, nedavno preminulog pape Franje trajao je 12 godina, tj. od ožujka 2013. pa do travnja 2025. godine. Dolazak je živopisnog Argentinca na mjesto Kristova namjesnika na Zemlji i Petrova nasljednika u Rimu bio poprilično iznenađenje, uzburkao je mnoge duhove i Katoličku Crkvu uveo u iznimno zanimljive godine. Rekao nam je to u svom osvrtu na lik i djelo preminulog pape prof. dr. sc. Ivica Miškulin, povjesničar.

Ivica Miškulin

PIXSELL

Prema njegovim riječima, temeljno je obilježje Franjina pontifikata bilo svakodnevno prakticiranje politike dobrote. Dobrotu je najbolje definirati kao ljudsku vrlinu i etičku kategoriju koja se opisuje kao djelo ili mentalno stanje blagonaklonog ili milosrdnog ponašanja prema drugim ljudima, kaže, dodajući kako je doista Franjo uvijek i svuda mislio, govorio, propovijedao i činio dobrotu, odnosno uvijek je i svuda nastojao pomoći drugima. U prvom redu i jedino ispravno, ponajviše onima kojima je ta pomoć, iskazana u obliku kakvog milosrdnog čina, najviše i bila potrebna, ističe. Na kraju, i svakako prije reda, i napustio nas je nakon još jednog čina dobrote: premda vidljivo bolestan, vjernicima i zaljubljenicima, posljednje je dobre riječi uputio na sam Uskrs, podsjeća.

- Papa Franjo i njegova politika iskrene dobrote učinili su ga doista popularnim na svjetskoj pozornici, a čini se ponajviše u krugovima nekoliko skupina koje je moguće nešto preciznije definirati. Siromašni, ranjivi i marginalizirani posvuda u svijetu jednostavno su ga obožavali. U njihovim je očima Papa nesumnjivo imao status očinske uloge najveće snage, posljednje uzdanice i čovjeka na čiji su dobar zagovor uvijek mogli računati. Kako je naglasak vidljivo stavio na katolike (i kršćane te vjernike općenito) izvan Europe, i u tim je krugovima nailazio na iznimno dobar prijam. Je li to, međutim, dovoljno da bi se reklo kako je marginalizirao Europu, a posebno njezine katolike? Možda, ali će sigurno eventualne posljedice takve politike do izražaja doći u pontifikatu njegova nasljednika. Zasigurno Papina ciljana orijentacija na običnog čovjeka i na svijet izvan Europe nešto vuče iz njegovih argentinskih korijena, tumači Miškulin.

Nasuprot pojednostavljenim tumačenjima, kaže nam kako je od velike važnosti primijetiti da papa Franjo ni najmanjim znakom nije dao naslutiti popuštanje u bilo kojoj od dogmi, odnosno nepobitnim istinama Katoličke Crkve. Teolozi će to svakako znati bolje objasniti, ali smatram da je papa Franjo, naravno zadržavajući sadržaj, promijenio praksu: umjesto nepristojne nadmenosti, statusne superiornosti i nezdrave isključivosti, manjinskim je skupinama ponudio dijalog, razumijevanje i dobrodošlicu, naglašava.

- Nesumnjivo je dobronamjerna Papina politika počesto, međutim, znala nailaziti na prepreke koje su uvjetovali realni politički odnosi. To je moguće dosta dobro ilustrirati na nizu primjera. Nema dvojbe da je njegovo inzistiranje na solidariziranju i identificiranju Katoličke Crkve sa siromašnima svake hvale vrijedan čin: doista, visoki katolički prelat ili običan svećenik koji pred mnoštvom izlazi iz kakve limuzine svakako nije najprimjereniji oblik djelovanja, ističe Miškulin, ipak dodajući kako dobrostivi papa nije ponudio jednako dobar odgovor na pitanje koje proizlazi iz druge strane iste medalje: kako će, naime, stvarno (uspješno i učinkovito) Katolička Crkva pomoći siromašnima, ako je i sama siromašna, odnosno ako i sama zapravo treba pomoć?.

- Konačno, papa Franjo je i u slučaju svetosti kardinala Alojzija Stepinca pokazao da balansiranje između ideala i praktične politike u pravilu nije jednostavan posao. Mislim da za samog Papu nije bilo dvojbi u Stepinčevu svetost, ali jednako tako mislim da je privremeno odgođeno njezino proglašenje zbog de facto realpolitičkog motiva, tj. (bar za sada neuspješnog) približavanja pravoslavlju - zaključuje Miškulin.