Smrt pape Franje potresla je cijeli svijet, i među tugujućima nisu samo katolički vjernici. O nasljeđu dobrog i hrabrog pape, kako ga ovih dana opisuju mnogi, o njegovu pontifikatu i djelu razgovarali smo sa svećenikom Zagrebačke nadbiskupije Danielom Pataftom, crkvenim povjesničarom i profesorom s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Patafta ističe kako je 12-godišnji pontifikat pape Franje obilježen novim pristupom globalnoj stvarnosti koja se drastično mijenja.

Veliki pritisak

- Nemamo više samo politička ili ekonomska preslagivanja nego i velike promjene koje su zahvatile duboko u ljudski identitet ili čak antropološku dimenziju čovjeka.

Daniel Patafta

PIXSELL

U tom kontekstu Papa je došao u vrijeme već opterećeno različitim skandalima unutar Crkve - ne samo onim seksualnim zloporabama nego i na razini ekonomije. Puno toga je bilo veliki pritisak s kojim se nosio. Pokušavao je to na svoj način, čak relativno dobro, rješavati i njegov prethodnik - papa Benedikt. Međutim, vidimo kako se u posljednjih desetak godina, možda i nešto manje, događaju velike promjene. Ono što su prije pape morale puno sporije i, uvjetno rečeno, promišljenije činiti, papa Franjo morao je puno brže. Često se govori o reformi ili revoluciji - to su pojmovi koji se nikako ne mogu stavljati u crkveni kontekst, već možemo govoriti o nastavku onog hoda koji su pape započeli nakon koncila i reći kako imamo kontinuitet koji možemo pratiti u njegovoj komunikaciji sa svijetom. I na ekumenskoj, i na dijaloškoj razini, napokon i na razini pristupa unutar Crkve koji seže od vremena Ivana Pavla II., djelomice Pavla VI., a tu imamo i papu Benedikta, koji je imao sasvim drukčiji pontifikat, iako je i on u tom nizu - rekao nam je Patafta.

Dakle, papa Franjo sa sobom je donio specifičnost, to što je bio nadbiskup Buenos Airesa - nadbiskup manjina, kaže naš sugovornik. Naime, u Buenos Airesu je bio blizak slojevima populacije koja je bila "na rubu". Tako da je on pravio odmak od društvenih elita, od svega onoga čime je Crkva često bila zarobljena, osobito u latinoameričkom svijetu, i tako je tu dinamiku unio i u svoj pontifikat, tumači Patafta. Prema njegovim riječima, papa Franjo ostaje na tragu katoličke tradicije, vjerski, doktrinarno i moralno potpuno ispravan, ali tome daje jednu pastoralnu dimenziju koja uvelike pomaže životu crkve u današnjici gdje se ona suočava sa stvarima koje su nam se do prije 10 ili 15 godina činile kao neka daleka budućnost ili kao nešto što se nikada neće dogoditi. No vidjeli smo da te stvari postaju realnost, ističe Patafta.

Reformski procesi

Kada govorimo o Franjinu nasljeđu i onome što je svojom otvorenošću omogućio budućim papama, oko čega je bilo i prijepora, njegov pristup malo je odudarao od onoga kako mi zamišljamo službu pape. Smatra kako je papa Franjo ono što su temeljna poslanja papinske službe, vršio savršeno. I pastirsku službu, tj. vodstvo, i službu posvećivanja, i službu naučavanja. Ako gledamo i pontifikat Ivana Pavla II., vidjet ćemo da bismo i kod njega mogli naći puno toga što nekim krugovima nije odgovaralo.

- Međutim, papa Franjo je, neću reći otvarao te teme, nego je dopustio da se priča, ali je uvijek nastojao dati smjer kako bi to ostalo unutar željenih okvira, ne nekakvih zadanih koji pritišću, nego da se raspravlja o problematici koja bi trebala dati neka rješenja, a da se ne krši ono što je pravilo, praksa i tradicija Crkve - nauk koji je nepromjenjiv. Konkretno, recimo pitanje žena u Crkvi. Papa Franjo je tu napravio iskorak i jako dobro odvojio službe koje su strogo hijerarhijske od onoga što su službe koje su svjetovne naravi. Primjerice, staviti redovnicu za upraviteljicu papinske države, odnosno države grada Vatikana. To je služba koja ne traži nužno da to bude svećenik ili osoba koja pripada svećeničkom redu, dodaje.

Kaže kako u svijetu vidimo situaciju koja je vrlo problematična, a to je agresivna sekularizacija cijelog sustava vrijednosti osobito europskog zapada. U isto vrijeme imamo procese koji se događaju izvan Europe, jer Crkva je globalna stvarnost, gdje imamo dinamiku rasta katolika, rekao nam je Patafta, dodajući kako praktički unutar cijelog tog kršćanskog korpusa jedino Katolička Crkva pokazuje dinamiku rasta, bila to Afrika, Azija ili Oceanija. Dapače, imamo i snažne reformsko-obnovne zahvate i unutar Amerike, a vidimo i malo iznenađujuće podatke i na zapadu Europe, konkretno u Francuskoj ili u Velikoj Britaniji, gdje se događaju golemi pomaci u percipiranju vjere unutar mlađe generacije.

- Možemo reći kako se Papa nastojao približiti mnogima, i često je to činio vrlo spontano, gdje mi možda nismo bili naviknuli na takav način komunikacije. No, s druge strane, nerijetko je i unutar same Crkve dolazilo do zloporabe nekih njegovih gesta i riječi, ili izvlačenja iz konteksta, kako bi se provela određena ideja ili agenda. Dakle, neki otpori prema njemu, kao i neki koji su se predstavljali kao da su na liniji pape Franje, često nisu bili autentični. Jer, govoreći uvjetno o liniji pape Franje, to bi značilo autentično tumačiti ono što je on nastojao pokazati. Njegovo nasljeđe nam u svakom slučaju ostaje da ga temeljitije proučimo, zaključuje Daniel Patafta.