To je bilo užasno vrijeme, pitam se kako smo izdržali
Cijeli je svijet u pandemiji shvatio koja je snaga i opasnost mikroorganizama
U Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” prije točno pet godina, 25. veljače 2020., potvrđen je prvi slučaj zaraze virusom SARS-CoV-2, u 26-godišnjeg mladića koji se vratio iz Milana, s nogometne utakmice Lige prvaka. S blagim simptomima, smjestili su ga u izolacijsku sobu, gdje mu se ubrzo pridružio i brat, također pozitivan na novi virus.
Na ekranima smo gledali medicinsko osoblje u zaštitnim odijelima, KBC Zagreb otkazao je sve operacije kako bi bio spreman za prihvat oboljelih, a među građanima počela se širiti panika. Ljekarne su ubrzo ostale bez zaštitnih maski, pokupovani su antibakterijski gelovi za ruke, a građani su počeli gomilati zalihe šećera, brašna, tijesta, mesa... Ubrzo je proglašen prvi lockdown, slijedile su godine straha od zaraze, širenje teorija urote, sumnje i nezadovoljstvo vođenjem krizne politike u Hrvatskoj.
Pandemija koronavirusa SARS-CoV-2 službeno je potrajala do 11. svibnja 2023., više od tri godine, a za te tri godine nagledali smo se zabrana okupljanja svake vrste, obaveznog rada od kuće, online-nastave, propusnica za napuštanje mjesta boravka, testiranja, COVID potvrda, kućnih izolacija... Prema službenim brojkama, u pandemiji COVID-a preminulo je oko 18.000 ljudi, a Grad Zagreb, po uzoru na neke druge europske gradove, upravo je odlučio podignuti spomenik žrtvama korone.
Iskustvo za budućnost
O teškim godinama koje su obilježile svijet razgovarali smo s nekim od ključnih aktera tog vremena. Slažu se u jednome - da se, s obzirom na malo informacija o virusu kojima su raspolagali na početku 2020., postupalo najbolje što se moglo u takvim okolnostima, a iskustvo je pandemije i njima i institucijama omogućilo da se bolje pripreme za budućnost. Hoće li, ovisit će o političkim i društvenim okolnostima, koje se ovih dana rapidno mijenjaju.
Članovi tadašnjeg Nacionalnog stožera, prof. dr. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike “Dr. Fran Mihaljević”, i dr. Krunoslav Capak, ravnatelj HZJZ-a, smatraju danas da su dobro odradili posao, a u nekoj budućoj pandemiji bili bismo, kažu, još efikasniji.
- Vrlo brzo smo shvatili, dok je bolest još bila u Kini, da bi to mogla biti prjeteća opasnost za cijeli svijet, i od prvog dana počeli se na to pripremati. Svijet stotinu godina nije imao iskustva s ovako ogromnim pošastima, tako smo se i mi pokušali snaći na najbolji mogući način, a sigurno bismo u novoj pandemiji neke stvari bolje napravili. Mislim da je cijeli svijet shvatio ono što infektolozi i mikrobiolozi znaju - koja je snaga i opasnost mikroorganizama - ocjenjuje prof. Markotić.
Europa i međunarodne institucije provode danas ozbiljne pripreme za neku eventualnu buduću pandemiju, kako bi države bile puno pripremljenije u smislu nabave zaštitne opreme u dovoljnim količinama, brzog kreiranja testova koji bi detektirali nove uzročnike, a pokušavaju se planirati kapaciteti i načini proizvodnje budućih lijekova i cjepiva za takve velike ugroze, objašnjava ravnateljica Infektivne klinike.
- Tada u svijetu nisu postojale količine koje su nam trebale. Bila je sreća što su se Civilna zaštita i Vlada potrudile, tako da ni u jednom trenutku naše zdravstvo nije ostalo bez zaštite, a u nekim razvijenim zemljama EU-a naši su kolege svjedočili da su dobivali jednu masku na tjedan - navodi Markotić.
Teško da se moglo drukčije, kaže danas dr. Capak.
- Radili smo najbolje što smo mogli, nabavili maksimum cjepiva koji smo mogli u tom momentu. EU je osigurao brzu proizvodnju cjepiva, i šteta da se nije cijepilo više stanovništva, jer je danas sigurno da je balans lockdowna i cijepljenja dao najbolje rezultate - veli šef HZJZ-a.
Na početku smo, dodaje, imali odličan lockdown, poslije se zbog umora populacije od pandemijskih mjera i zbog gospodarstva popustilo, ali se držao dobar balans između borbe protiv pandemije i očuvanja gospodarstva.
- Problem je što su se glasine i lažne informacije o cjepivu uhvatile na antivakserski dio u Hrvatskoj, koji je vodio negativnu propagandu cijepljenja, a i inače je naše stanovništvo na nižoj razini zdravstvene pismenosti od prosjeka EU-a. Da nije tako, i da nemamo tako visoku stopu kroničnih bolesti koje su pogodovale komplikacijama, smrtnost bi sigurno bila manja - smatra Capak.
Na aferu oko nabave cjepiva u kojoj je glavnoosumnjičena predsjednica EK-a Ursula von der Leyen, odgovara kako je EU, neovisno o ulozi pojedinaca, dobro odradio tu nabavu.
- Ne mogu u to ulaziti jer nemam dovoljno informacija, ali uvijek u krizi lideri nastoje osigurati ono najbolje što mogu. Ne znam je li bilo kršenja propisa, ali EU je nabavio dovoljno cjepiva, ali smo mi, nažalost, iskoristili samo 50 posto cjepiva koje nam je pripadalo - zaključuje ravnatelj HZJZ-a.
Sve učinjeno kako treba
Na vrijeme pandemije osvrnuo se za naš list i prof. dr. Bruno Baršić, šef Kriznog stožera KB-a Dubrava, tada COVID bolnice, koji se slaže da je, s obzirom na spoznaje koje su tada imali, sve učinjeno kako treba.
- Taj prvi lockdown bio je izvor frustracije, ali nam je omogućio da ne dobijemo onaj nagli val porasta oboljelih u početku, tako da smo ipak uspjeli sustav osposobiti, uigrati na malom broju bolesnika do svibnja 2020., što je omogućilo da spremnije dočekamo ogromni val koji je počeo u rujnu. Da sada krene, naravno da ne bi bilo tako oštro, jer znamo puno više. Ali onda smo znali ono što smo znali - priznaje liječnik.
- Ljudi koji su u tome bili, mnogo su naučili. Nažalost, danas živimo u postintelektualno i postznanstveno doba, pa vjerujem da bi se danas, da to krene, našli pametnjakovići koji bi sve ispolitizirali. I da bi se ovo što se zbiva u Americi i ovdje dogodilo. Epidemiološku službu tamo su razmontirali, zdravstvene inspekcije kakva je bila više nema, i ljudi će umirati. Ali takav je današnji svijet - zaključuje infektolog Baršić.
Vrijeme pandemije i danas mu, kaže, pobuđuje mučna sjećanja.
- Nekidan sam bio na odjelu gdje smo počinjali, sjetio sam se svih tih ljudi i obuzela me turobnost. Osjetio sam težinu na duši, nešto kao posttraumatski simptom. Najteže je bilo gledati te ljude koji umiru a ne možeš im pomoći. Ta nemoć, kolone mrtvačkih vozila koja su ih odvozila. To je bilo užasno vrijeme, danas se pitam kako smo sve to izdržali...
