Krešimir Macan, Maja Vučić, Hrvoje Handl
Roditelji prezaštićuju djecu, narcisoidna kultura u kojoj živimo uzima svoj danak
Da bi dijete bilo otporno, mora doživjeti i neuspjehe, a roditelji mu to ne dopuštaju
Je li ljudski rod s vremenom postao luđi ili su to samo ludi među nama postali vidljiviji otkako su dobili pozornicu na društvenim mrežama? Kako se kao društvo nosimo s mentalnim poremećajima, zašto neki ljudi pucaju po šavovima, a nekad i po drugima? Koliko su za razvoj psihičkih tegoba odgovorni roditelji, a koliko inertni i spori društveni mehanizmi, jesmo li sve skloniji bijegu u ovisnosti i koliko nam uopće može pomoći self-help?
O svim ovim temama koje sve više opterećuju naše društvo razgovaralo se u ovotjednom podcastu Špica s Macanom, u kojem gostuju psihijatar Hrvoje Handl iz Klinike za psihijatriju "Sv. Ivan" u Jankomiru i Maja Vučić, psihologinja i psihoterapeutkinja.
Novo (ne)normalno
Ludilo oduvijek postoji, ali je ono u današnjem digitalnom svijetu društvenije, vidljivije i ima puno veći utjecaj nego što je to bilo nekad, slaže se ovo dvoje stručnjaka. Ipak, pravo je ludilo i dalje rijetkost, no ono što nas muči na svakodnevnoj razini, a to je nošenje sa svijetom interneta, društvenih mreža, narcističke kulture u kojoj živimo, ostavlja traga i na "normalnim" pojedincima. Upravo zato, poručuju, stručna pomoć i psihoterapija u današnje vrijeme ne bi smjeli biti bauk, već podrška kad osjetimo da nam je "svega previše". Bijeg u ovisnost, što je nekima ventil za ispuhavanje, čak i kod naizgled najbezazlenijih supstanci, može završiti veoma loše.
- Uvijek smo bili ludi u određenom postotku, a mislim da smo u posljednje vrijeme postali stvarno luđi. Kao da društvo ipak mijenja svijest, kao da su nakon pandemije maske ljudima pale i više nema tih obrambenih mehanizama iza kojih se mogu skrivati. Sve je postalo vidljivije... Hrpa mojih kolega za većinu takvih ljudi već na daljinu zna da ima neku ozbiljnu dijagnozu. Ali danas više ne smiješ ništa reći jer si odmah nekakav -fob. Normaliziralo nešto što nije normalno, i mnogi se pitaju: Tko je tu lud? Kakve su moje vrijednosti, jesu li one uopće dobre i jesam li ja jedini nenormalan, a svi su oni normalni? Imamo pozornicu i luđake kojima ne smiješ reći da su luđaci - ilustrira psihologinja Vučić.
Psihijatar Handl citira, pak, njemačkog psihijatra Manfreda Luetza, koji je u jednoj od svojih knjiga dao do znanja koliko je ludilo zapravo relativno.
- Kad bi osoba koja je nepoznata pobacala stvari oko sebe i štiklom lupila u glavu svoju suradnicu, završila bi u psihijatrijskoj ustanovi. Ali kad je to učinila poznata osoba, mislim da se u knjizi govori o Naomi Campbel, ništa se nije dogodilo. Prema tome, priča o ludilu jako je relativna. Luetz kaže da nema normalnih, ima samo nepregledanih - smije se Handl.
Osobno je, kaže, "obožavatelj ludila", jer je oduvijek volio gledati ljude koji su ludi, koji se drukčije ponašaju. Ludilo oduvijek postoji, samo je danas, dodaje, dobilo drukčiju formu. Inicijalno ludilo je psihoza, ono je vidljivo. Ali i psihozu može svatko imati, na primjer, nakon 48 sati bez sna javit će se halucinacije koje su dio psihoze, navodi Handl.
- Važno je da ljudi razumiju da ono što nazivamo ludilom svi imamo u sebi, ali u nekim mikrokoličinama. Jer mi smo i malo psihotični, kompulzivni, neurotični, malo smo eskcentrični, pa smo malo manični i hipomanični, malo budemo depresivni... Ovo što danas imamo s digitalnim ludilom i hrpom informacija isto je dio ludila, samo je ono prije postojalo na drukčiji način - ističe psihijatar.
Emotivno (ne)stabilni
Prema riječima Maje Vučić, više od 50 posto pripadnika Z-generacije danas treba psihološku pomoć, a to ne čudi s obzirom na količinu vremena koje provedu pred ekranima. Prosjek je od četiri do pet sati dnevno, a nekad i do 10 sati na dan.
- Da bi se malo odmorili, oni scrolaju... Taj stalni atak na mozak čini te razdražljivim, jer to nije odmor, to je umor mozga, a onda se tu još javlja i osjećaj neuspjeha - navodi. Studenti joj dođu na terapiju silno nesretni, jer na trećoj godini medicine, s prosjekom gotovo pet nula, ne znaju koja im je svrha u životu i nisu postigli ništa važno za čovječanstvo...
Uzrok tome treba tražiti u narcističnoj, perfekcionističkoj kulturi u kojoj danas živimo. Ljudima nije dovoljno priznanje kolege, žele velika postignuća.
- Nije više dovoljno doći kući, leći u krevet i reći samome sebi – danas sam baš nešto dobro napravio. U narcističnoj kulturi sve je u kulisi i sve je bitno na van. Ima li dovoljno prefiksa ispred mog imena, jesam li dovoljno popularan, jesam li uspješan ljubavnik. Uspješnost je važna, to je "drive" narcizma - kaže Handl.
Za Vučić velik je problem prezaštićivanje djece od roditelja. Da bi dijete bilo otporno, mora kroz djetinjstvo doživjeti niz frustracija i neuspjeha, a roditelji im to ne dopuštaju. Njihov je jedini zadatak da budu dobri u školi, roditelji im žele omogućiti sve, a lišavaju ih iskustava.
- Voze ih sve do srednje škole, u srednjoj im plaćaju taksi, tretiraju ih do 18. kao bebe u vrtiću, imaju 100 aktivnosti, a nemaju kada steći iskustvo. Ta su djeca nespremna za život, a to smo mi roditelji od njih napravili. Jer kad je prvi put u školi bio sukob, nismo im dali da to riješe sami, nego smo došli u školu svaditi se i reći "moje dijete to nije" - ilustrira psihologinja.
Mnogi mladi danas su skloni, dodaje, prikazivati se puno boljima nego jesu i tražiti divljenje, a nisu spremni na kritiku, pa će prije u pauzi samo nestati s posla nego preuzeti odgovornost.
O komu se priča
Kad je riječ o slučajevima koji sve više opterećuju naše škole, gdje zbog ponašanja jednog djeteta pati cijeli kolektiv, a sustav ne zna riješiti problem, psihijatar Handl kaže kako doista postoje slučajevi gdje je potrebna ozbiljna stručna psihijatrijska pomoć, ali se to kod nas registrira i poduzima prekasno.
- Najbolja uputa za prepoznavanje poremećaja ličnosti jest da razmislite o komu u društvu najviše pričate. Ta osoba ima najveći poremećaj ličnosti. Ako se u obitelji stalno bavite nekim tko vas smeta, podražuje na ovaj ili onaj način, taj ima poremećaj ličnosti. Ti mali poremećaji ličnosti postoje već od osnovne škole, samo ih mi ne smijemo tako nazvati. Činjenica je da postoji knjiga "Moramo razgovarati o Kevinu", priča o dečku koji od rođenja nije svoj, ima psihopatske crte, i koji završi kao ubojica. I takvih ima, njih je jako malo, ali ih ima i takvi rade "tulume" po razredima. S njima se može raditi, ali treba biti u tome stručan, ne smije ih se prepustiti administrativnom nasilju - upozorava Handl.
I psihologinja Vučić slaže se da psiholozi u školama nisu educirani za rad s takvom djecom. Oni mogu samo detektirati problem, ali nema mehanizama koji bi od te obitelji, i roditelja i djeteta, tražili da idu na psihoterapiju. Tako prođe puno vremena, dijete je dvije, tri godine bez stručne pažnje, i dođemo do zida, veli Vučić.
Handl pak navodi istiniti slučaj iz Norveške, gdje je dječak u dobi od devet godina zapalio garažu svojih roditelja, napravio štetu od 25 do 30 tisuća eura, da bi se njemu i roditeljima odredila psihoterapija.
- Tri psihoanalitičara svaki bi se tjedan našla i pričala što je tko doznao. Taj kolega proživio je da ga je dječak gađao svim stvarima u uredu. Klinac je prvo crtao suzice, a za godinu i pol dana, kad je umro norveški kralj, nacrtao je kralja. Što se dogodilo? Klincu je umro djed, on nije mogao procesuirati tugovanje, jer djeca to ne čine kao mi, ona su obično agresivna kad su tužna. Zato je zapalio garažu, a u terapiji je integrirao tugu, sredio se, i stvar je prošla - navodi Handl i poziva kolege u školama da kod agresivnog ponašanja prvo suosjećaju s tim djetetom, umjesto što prijavljuju nasilje i zovu policiju.
