Bojkoti trgovina idu dalje, a s obzirom na to da se rast BDP-a uvelike temelji na potrošnji, zazivati smanjenje potrošnje svakako može imati šire makroekonomske implikacije.

Drugim riječima, smanjivanje potrošnje na neki način je piljenje grane na kojoj sjedimo, ali, s druge strane – kakva je to ekonomija čiji se rast prije svega temelji na potrošnji? Tu sad ulazimo u strukturne probleme, koji su eskalirali na ovaj, "cjenovni" način, jer kapital ima svoje zakonitosti, a mala ekonomija, koja k tome sve manje kontrolira vlastiti razvoj, sve teže na te procese može utjecati. S druge strane, cijene rastu jer potražnja očito postoji. Dio plaća, pretežito u javnom sektoru, snažno je porastao, i ti viši dohodci, koji mogu parirati ovolikim cijenama, istovremeno na njih čine pritisak da idu uzlazno. Dio građana kojima plaća nije rasla ostao je, međutim, u škarama kupovne nemoći, gdje praktično i nema što odlučivati, pa čak ni to idu li u bojkot ili ne – mnogi već sredinom mjeseca moraju bitno stegnuti remen i do kraja mjeseca ionako troše samo na nužne stvari. Oni su praktično stalno u prisilnom bojkotu. Došlo je dakle do neravnoteže koju je izazvala i Vlada podignuvši plaće tamo gdje ima utjecaja, dok su zaposleni u privatnom sektoru - koji ponegdje produktivnošću ne može adekvatno odgovoriti - ostali zaboravljeni, tonući sve više iz neke srednje klase prema glibu siromaštva.

Potrebna analiza

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci Saša Drezgić kaže da je potrebno napraviti detaljnu analizu koja će točno pokazati je li trgovina, i koja, kod nas ostvarila ekstraprofit u odnosu prema usporedivim sektorima i korporacijama vani, i ako jest, ako su te dobiti ovdje uistinu puno veće – onda na njih razrezati poseban porez.

“Dakle, ako nema opravdanja za ovoliko dizanje cijena, onda se to mora dodatno oporezovati, ali možda opravdanja ima, a to se ne vidi samo iz uspoređivanje cijena pojedinih artikala ovdje i preko granice. Mislim da je plaće u javnom sektoru trebalo dizati, ali je trebalo i smanjiti doprinose na mirovinsko i zdravstveno - onda bi plaće rasle svima. Uvijek bih dakle u ovakvim uvjetima radije smanjio doprinose nego PDV, jer je i znanstveno dokazano da je za ekonomiju bolje smanjiti doprinose nego PDV. Fiskalno gledano je isto, samo što doprinos uzme odmah, a PDV odgođeno, pri potrošnji. No bolje je ljudima raspoloživi dohodak povećati odmah nego poslije, po PDV-u. Drugo je konkurentnost: smanjenjem doprinosa smanjuju se brutoplaće. Treće, nije zanemarivo ni to da kod nas upravo stranci plaćaju puno PDV-a, pa zapravo nije loše prebaciti teret na njih. To ne znači da generalno PDV ne treba smanjivati, trebalo bi smanjiti i PDV i doprinose, ali, s aspekta ove dohodovne neravnoteže koja se stvorila, trebalo je prije ići s doprinosima", tumači Drezgić.

Smatra da je Vlada već trebala napraviti analizu je li se kod nas dogodio ekstraprofit u odnosu prema istim sektorima u inozemstvu. "Ovdje posluju međunarodni trgovački lanci koji imaju poslovnice po drugim zemljama, pa treba vidjeti financijske izvještaje svih tih poduzeća vani, usporediti ih s domaćima i vidjeti je li im kod nas profit veći. Ako jest, treba im odrezati dodatan porez. Po meni je to rješenje, a ne da jadni ljudi glavinjaju s tim bojkotom. Mislim, dat će i to neke rezultate, ali je li nama cilj da se ljudi sustežu od potrošnje ili da žive normalno? To nije normalno za jednu ekonomiju, ako o tome uopće razmišljamo i stalno se igramo s bojkotima", promišlja Drezgić.

Ronjenje na dah

Ekonomist i profesor Mladen Vedriš kaže da je bojkot kao ronjenje na dah - to je simpatično, možeš to napraviti jedanput-dvaput, moraš paziti na dubinu i učestalost, ali ako hoćeš profesionalno roniti, moraš ipak nabaviti bocu i opremu. "Ako bojkot stvori situaciju u kojoj ćemo shvatiti da regulatorne agencije moraju raditi svoj posao, te da je nužno ojačati udruge potrošača, koje moraju raditi stalni monitoring - onda je to bit: to je ta boca na leđima. Te bi udruge morale upozoravati na razliku u cijenama proizvoda. Drugo, moraju svemu dati vremensku dimenziju, koliko su proizvodi poskupjeli u pojedinim periodima, i treće, trebaju dati komparativnu analizu strukture cijene, da vidimo koliko uzima dobavljač, koliko trgovina, koliko država i ostali. I onda takvu strukturu cijene usporediti sa Slovenijom, Austrijom, Njemačkom. Tada će se vidjeti koliko tko u tom proizvodu participira, uzima, jer to nije samo fiskalni nego i participativni ugriz. Potom to treba usporediti u dvije-tri države i tek ćete onda dobiti realnu sliku. Naglasak je dakle na mikroelementima. Npr. cijenu deterdženta ovdje usporediti s drugima, a onda gledati koliko je u hrvatskoj cijeni udio dobavljača, marže, poreza, da u strukturi proizvoda vidite tko je dobitnik, na čijim leđima to sve ide", tumači Vedriš. Kaže da Vlada mora financirati takve potrošačke udruge.