Slijedom najave ministrice zdravstva Irene Hrstić o potrebi izmjene stručnih smjernica u liječenju psihijatrijskih bolesnika, Hrvatsko psihijatrijsko društvo oglasilo se izjavom u kojoj upozorava da se agresivnost ne može uvijek predvidjeti, te da treba jačati sustav psihijatrijske skrbi, ali i svih popratnih službi koje mogu pravodobno prepoznati potencijalno opasne situacije što iziskuju specifične intervencije.

Ministrica je, podsjetimo, izjavila kako bi nakon tragedije koja se dogodila u OŠ Prečko, gdje je inspekcija pokazala da su liječnici tijekom prethodnog liječenja napadača postupali u skladu s pravilima struke, trebalo razmisliti o preispitivanju smjernica u liječenju psihijatrijskih bolesnika. Struka o tome ima svoje mišljenje, te ukazuje da su potrebne šire promjene od pukog produženja hospitalizacije. “Neka od najvećih postignuća u skrbi za osobe sa psihičkim poremećajima jesu stavljanje naglaska na njihovu autonomiju i deinstitucionalizacija uz razvoj izvanbolničkih modela skrbi, što je omogućilo povratak tih osoba u zajednicu i njihovu rehabilitaciju. Suvremeno zakonodavstvo zapadnih zemalja promovira autonomiju oboljelih u donošenju odluka o liječenju, što u osnovi nije loše, ali bi beziznimno trebalo biti povezano sa spremnosti društva da osigura sve modalitete izvanbolničkog liječenja i skrbi općenito, a posebice da preuzme rizik takvih odluka”, upozoravaju iz Hrvatskog psihijatrijskog društva (HPD) na čelu sa psihijatricom Tihanom Jendričko.

Naglašavaju pritom da agresivnost nije psihijatrijska dijagnoza, a često se i u općoj populaciji i u populaciji psihički bolesnih osoba javlja pod utjecajem faktora neovisnih o psihijatrijskoj dijagnozi. “Najveći broj osoba sa psihičkim poremećajima nije opasan za svoju okolinu, štoviše, češće su žrtve nego počinitelji”, podsjećaju iz HPD-a. U procjeni opasnosti razlika je, kažu, radi li se o tzv. civilnoj ili forenzičkoj opasnosti. U procjeni tzv. civilne opasnosti kod ljudi koji nisu počinitelji kaznenih djela, a agresivni su prema sebi ili drugima zbog psihičkog poremećaja, pod uvjetom da je ugroza izravna i ozbiljna, moguće je zadržati osobu na liječenju protiv njezine volje, o čemu odlučuje nadležni sud, a može trajati samo dok ugroza traje. U procjeni tzv. forenzičke opasnosti, dopušteno je anticipirati moguću opasnost da osoba u budućnosti počini isto ili teže kazneno djelo.

“Dužina hospitalizacije u slučaju ‘civilne opasnosti’ ovisi o procjeni psihijatra, koji u nju uključuje ne samo kliničku sliku pacijenta nego i cijeli niz čimbenika do kojih dolazi tijekom liječenja. Ono što otežava kliničku praksu, i što će biti problem neovisno o svim mogućim zakonskim promjenama koje bismo poduzeli, jest inherentna nepredvidivost tijeka poremećaja, pa tako i mogućih pogoršanja stanja ili moguće suicidalnosti ili agresivnosti”, upozoravaju iz HPD-a. Ni uz promjenu zakonskih okvira, ističu, neće biti moguće potpuno s apsolutnom sigurnošću predvidjeti svaku promjenu stanja ili negativan ishod. Jedino što se može učiniti jest jačati sustav dovoljnim brojem liječnika, medicinskih sestra i tehničara te drugih suradnika, s adekvatnim plaćanjem psihijatrijskih usluga, a onda i razvijanjem razrađenijih protokola postupanja, kako bi se što više smanjio rizik i osiguralo pravodobno prepoznavanje situacija koje zahtijevaju specifične intervencije, poručuju.