Tragedija koja se prije Božića dogodila u školi u Prečkom inicirala je veliku količinu straha, ali i sumnje u to može li se naš sustav nositi s prijetnjama koje nosi narušeno mentalno zdravlje sve većeg broja ljudi. Otvoreno je puno pitanja, od toga imaju li djeca i mladi pristup psihoterapiji kada im zatreba do toga raspolažu li psihijatrijske ustanove s dovoljno kapaciteta i mehanizama za liječenje pacijenata, osobito ako su potencijalno opasni za svoju okolinu.

Postoje mehanizmi

Kad se pojedinac i njegova obitelj suoče sa psihičkim poremećajem, morali bi imati pristup zdravstvenoj skrbi, što kod nas u praksi zapinje, a u slučaju da se oboljeli odbija liječiti, a potencijalna je opasnost za sebe ili svoju okolinu, i mogućnost prisilne hospitalizacije. Ni liječnici ni predstavnici oboljelih ne misle da bi jačanje prisile prema takvim osobama imalo učinka u smislu stvaranja sigurnijeg društva. Naprotiv, to bi vodilo izolaciji i stigmatizaciji oboljelih, tvrde naši sugovornici, složni u tome da su rana dijagnostika i rana intervencija najbolji put da se incidenti poput zagrebačkog svedu na najmanju moguću mjeru.

“Bilo bi licemjerno reći da će se problem koji imamo u društvu s porastom nasilja, agresije, depresije... riješiti ako produžimo prisilnu hospitalizaciju. To ne bi bilo ni korektno ni etički. To nije ključ rješenja", ističe prof.dr. Vesna Šendula-Jengić, ravnateljica Županijske specijalne bolnice za psihijatriju Insula na Rabu i članica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama. Iz nekih se psihijatrijskih krugova, naime, ovih dana čulo da su psihijatrima danas ruke vezane kad je riječ o prisilnim hospitalizacijama te da bi, kad je o tome riječ, spašeni životi trebali biti iznad ljudskih prava.

Ravnateljica rapske bolnice upozorava da ne treba stigmatizirati psihijatrijske pacijente, jer riječ je o tek pet posto pacijenata godišnje nad kojima se pokrene prisila u toj bolnici, te nešto više u KBC-ima, gdje se primaju pacijenti s akutnim intoksikacijama, počinitelji nasilja u prometu i slično. Ako se dogodi da je obitelj osobe sa psihičkim smetnjama neposredno izložena agresiji, može pozvati policiju, javiti se obiteljskom liječniku ili zatražiti posjet socijalne službe, a ako je stanje urgentno, nazvati hitnu pomoć. Mehanizmi postoje, i oni funkcioniraju već dugo vremena, tvrdi ova psihijatrica, koja nije doživjela slučaj da se na poziv obitelji hitna pomoć ili policija nisu odazvale.

Psihijatrima je donekle otegotna okolnost što je zakonski maksimum prisilnog zadržavanja pacijenta sa 72 sata smanjen na 48 sati, što ih je ograničilo u osiguranju maksimalne dobrobiti za pacijenta i okolinu.

“U slučaju intoksikacije to je vrijeme u kojem se osoba može potpuno otrijezniti, detoksicirati, može se vidjeti razvoj situacije i donijeti odluka treba li ju zadržati. Rok od 48 sati za to je relativno kratak jer smo nažalost svjedoci korištenja najrazličitijih tvari, uključujući sintetičke, opojne droge, miješane supstance, koje imaju drukčiji put eliminacije i koje standardnim sredstvima relativno teško možemo otkriti odmah. Nekad se agresija ili autoagresija jave tek u silaznoj fazi, dok se psihoaktivna tvar eliminira iz organizma. Uz to 48 sati je relativno kratko vrijeme da se provjeri situacija u vanjskom okruženju koja je možda triger za opasno ponašanje", ilustrira Šendula-Jengić.

Nedostupnost psihoterapije

Unatoč tome, ne misli da bi takvu zakonsku odredbu trebalo mijenjati, već postojeći sustav učiniti efikasnijim. Na tome će u siječnju početi raditi u okviru radne skupine stručnjaka iz više resora, od zdravstva i socijalne skrbi do pravosuđa, koja bi trebala pojačati međuresornu suradnju u pogledu reakcije društva na rastuće rizike. Razmatrat će se suradnja sa sustavom socijalne skrbi, kapaciteti psihijatrijskih ustanova, problemi maloljetnih počinitelja kaznenih djela.

HINA/Tomislav Pavlek

“Ovo što se dogodilo u Prečkom zastrašujući je primjer, ali mi inače imamo strašan porast vršnjačkog nasilja, samoozljeđivanja, zlouporabe opojnih tvari… Odgajamo mlade u prilično nasilnom i brutalnom okruženju, naša djeca na videoigricama ujutro odigraju čitav jedan mali rati, onda dođu u 8 u školu i ne znaju što je stvarnost, a što igra", upozorava Šendula-Jengić.

Rješenje je premijeru Plenkoviću i bivšem ministru zdravstva Berošu pred godinu dana predložio Tin Pongrac, predsjednik udruge Životna linija, ali bez rezultata. Tražio je da se psihoterapiju i kod privatnika učini dostupnom svim građanima preko uputnice HZZO-a.

“Besplatna psihoterapija za sve građane bila bi jedino rješenje u kontekstu nedostatka resursa, jer ih sustav očito nema", ističe Pongrac, za kojeg bi deset besplatnih termina po pacijentu godišnje bio dobar korak prema podizanju razine skrbi o mentalnom zdravlju građana. To su, ističe, svojim građanima omogućile neke istočnoeuropske države.

Oko 4,1 posto državnog proračuna, koliko se u Hrvatskoj ulaže u mentalno zdravlje, europski je minimum, a trebalo bi ga, smatra Pongrac, povećati bar na šest posto. Ne radi se, veli, o bolničkim krevetima, jer njih je dovoljno, nego o nedostupnosti psihoterapije, koju je jako teško dobiti preko uputnice.